Sve tako miriše na 1998..., a tek sad počinju igrati rasterećeno!
Točno 20 godina od nezaboravne bronce, Hrvati opet slave nogometaše koji ponosno nose grb domovine na prsima! Još jedno nezaboravno ljeto...
I u 2, 3 sata ujutro tražilo se mjesto u kafiću, na Trgu, konobar, daj još barem jednu rundu. Oni nešto stariji u dresovima vatrenih s već izlizanim 'Šuker 9', bilo je nešto 'Olića, Srni...', ali prevladavali su 'Modrić i Mandžukić'.
I zapravo je u neku ruku šteta što je idući suparnik Rusija. Jer ulaskom u četvrtfinale Svjetskog prvenstva Hrvatska je nedvojbeno napravila uspjeh. I tek sad kad napokon može igrati neopterećeno i pokazati svu raskoš (jer da je izgubila od Danske, bio bi to još jedan neuspjeh sjajne generacije na velikoj sceni), dio navijačkog puka već je krenuo s pričama "E, ako izgube od Rusije..."
Ma toliko toga podsjeća na 1998., na vremena kad se u državi također događalo svašta (lošega), kada se sumnjalo i pričalo da se u nogometu krade, kada je nogometom drmao čovjek koji to nikako nije smio, kada se i u reprezentaciji događalo svašta, a izvan nogometa da i ne govorimo. Pa su te kockice i grb na prsima ujedinile sve, cijelu naciju. I podarile im sreću. Sreću kakvu može pružiti samo sport, samo nogomet...
I Modrićevoj je generaciji osmina finala bila najteži test, baš kao i Bobanovoj. I 1998. vatreni su prošli s bijele točke - tada je pala Rumunjska s 1:0 golom Šukera u 45. minuti iz penala kakav, kako kaže Joško Jeličić, Asanoviću ne bi dosudila ni njegova supruga, a sam je Aljoša nakon te utakmice rekao:
Povlačio je on mene, povlačio sam ja njega, ja sam ga pustio i pao, sudac je pokazao penal...
Dvadeset godina kasnije opet je bijela točka presudila, skoro i na isti način. Ali Modrić u 115. minuti nije imao Šukerovu mirnoću. Pa je posao morao odraditi sjajni Danijel Subašić.
Slaven Bilić na pitanje može li ova Modrićeva generacija nadmašiti francusku broncu, otvoreno i realno kako on to zna objasnio je:
Mi smo tada odigrali najbolje utakmice karijere, imali smo prvog strijelca SP-a Šukera i prvoga golmana SP-a Ladića. I - sreće.
Šuker je u Francusku stigao kao golgeter svjetske klase, kojem je dijelom bila prilagođena igra. Nije bio prvi favorit za Zlatnu kopačku, ali nije baš ni koeficijent na njega bio 1000. Ima li Hrvatska danas u sastavu igrača na kojeg biste stavili novac da će biti prvi topnik SP-a?
Ne, ali uz ovakvog ratnika Mandžukića i nevjerojatnog Rebića koji ne prestaje terorizirati suparničke obrane, i ne treba nam! Uostalom, Dalić je naglasio veliku istinu današnjeg nogometa:
Momčadi koje imaju individualce poput Messija, Ronalda, Salaha... rano ispadaju. A prolaze oni koji su kompaktni. Nitko ne umire u ljepoti, igra se na rezultat.
Golmana imamo, fenomenalni Subašić svoje je odradio, i u skupini, a pogotovo u osmini finala!
I onda još kad imate sve to, treba i sreće. A ona nas nakon Francuske na velikim natjecanjima neće i neće... sad je došlo vrijeme, napokon smo je izazvali!
Hrvatska je nogometna javnost uoči mundijala u Rusiji bila nekako podijeljena: s jedne strane tu je uvjerenje da Hrvatska ima sjajne igrače, da je ovo zadnja šansa velike generacije, najveće nakon 20 godina, ali s druge strane dobar dio prognoza staje na osmini finala jer ne vjeruje da kockasti mogu preko Argentine i(li) Francuske.
Dakle, ispraćeni su bez prštećeg optimizma, baš kao vatreni 1998...
Nitko osim Ćire i nas igrača nije vjerovao da možemo daleko.
Govorilo se da je naše vrijeme prošlo, da nam je vrhunac bio na Euru 1996. u Engleskoj, da ne možemo daleko...
Tada je mlada država žudjela za međunarodnim uvažavanjem, a u nogometu smo bili sila koja to može steći. I koliko god nekima to bilo teško priznati, nogometaši i sportaši i danas su, a pogotovo tada, bili najbolji hrvatski ambasadori.
No, nisu vatreni bili ispraćeni s prevelikim očekivanjima. Što je uvijek dobro. Kao što su i ove godine u Rusiju ispraćeni bez velikog zanosa, u ozračju prepunom negative.
Oni su možda došli s nekim većim zanosom, imali su veću podršku nego mi u zadnjim kvalifikacijama. Bitna je samo pozitiva, to nam treba.
Ali nakon početne dvije pobjede, demoliranja Argentine i osiguranog prolaska skupine, navijačka se groznica vratila! Velika većina Hrvata - izuzev onih koji su odlučili lišiti se i te životne radosti, iako su okruženi svakodnevnim problemima i brigama - na ulicama, trgovima, u kockastim dresovima i ukrašenim automobilima diljem Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka... uživa u nogometu. Jednoj od rijetkih stvari u kojima je Hrvatska među najvećim svjetskim silama!
I lijepo je čuti da ipak sve glasnije dopire glas navijača "Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me..." Samo Hrvatska!
Osjećali smo i malo sram, svakako odgovornost, jer smo u inozemstvu igrali nogomet dok je u domovini trajao rat. Iako smo svaki od nas u gradu gdje je igrao podizali svijest strancima što se ovdje događa, dakako i slali pomoć. A to nam je bio dodatni motiv. I tko god igra za hrvatsku reprezentaciju, i tada i kasnije, osjeća veliku ljubav i odgovornost.
Sad postoji strah od euforije i od toga Dalić uspješno štiti igrače.
Jer opet govoreći o Francuskoj '98., vatreni su realno prvu veliku pobjedu ostvarili tek u četvrtfinalu. Dotad su svladali Jamajku, Japan i Rumunjsku. Ni jedan suparnik da padneš na stražnjicu...
Ako nas prebaci, ne možemo ništa. A ako nas ne prebaci, ako ostanemo skromni i mirni, možemo puno toga. Samo tako.
Hrvatska danas ima više igrača u velikim klubovima nego 1998. Tada su u top klubovima bili tek Šuker (Real) i Boban (Milan), a potom Bilić (Everton), Stanić (Parma), Soldo (Stuttgart), Vlaović (Valencia) i to je to. I šestorica iz Dinama, koji je imao momčad za četvrtfinale Lige prvaka. Ladić, Prosinečki, Šimić, Marić i Jurčić doista su imali važne uloge na mundijalu, tek je Jurić ostao bez doprinosa.
Vrlo su važne uloge imali i Soldo, Jurčić, Marić i Tudor.
A danas dvojica u Realu, jedan u Barceloni, dvojica u Interu, jedan u (nemjerljivo slabijem nego tada) Milanu, jedan u Liverpoolu, jedan u Atleticu...!
Važne uloge imaju i Kramarić, Badelj, Kovačić...
Dakako, postoji tu i druga zamka: mnogima se taj roster čini vrijedan polufinala, ali pogled na istu stvar iz drugoga kuta otkriva da barem 6-7 reprezentacija ima više igrača u tim top klubovima nego Hrvatska! Što znači da su polufinale, pa i četvrtfinale, golem uspjeh.
I onda opet povratak na psihologiju. Odavno nogomet igraju svi i veću ulogu imaju stvari izvan terena nego igračka klasa. Jer klasu veću od Hrvatske '98 imali su i Njemačka, i pogotovo Nizozemska, a manju od Hrvatske Ekvador 2002., Australija 2006... Ali su imali ono nešto. Veću glad, motiv, sreću...
Uspjeh? A što je uspjeh? Bi li uspjeh bio da u četvrtfinalu ispadnemo od Perua?
Dobro, od Perua sigurno neće Peruanci su se već oprostili od osmine finala, ali poruka i dalje stoji: Bi li navijači doista slavili četvrtfinale SP-a (što je velik uspjeh) ili će Daliću, Modriću i društvu 'skidati sve po spisku' ako izgube od Rusije, 70. reprezentacije svijeta?!
Svi zazivaju sreću jer svježe je u glavi poraz od Portugala od prije dvije godine, dok ona Turska iz 2008. i ta količina nesreće nikad neće ni otići iz sjećanja.
Sreću treba izazvati, ali miran sam, samouvjeren, bit će to u redu
Pokazao je da zna reagirati za vrijeme utakmice, što je nedostajalo prethodniku Čačiću.
Priča je, dakle, višeslojna i puno zamršenija od onih kavanskih procjena "Imamo Modrića, Rakitića i Mandžukića, sve ispod polufinala je neuspjeh!"
Ne, Hrvatska nema najbolje igrače na svijetu, nema ni najboljeg trenera, nema ni najveću navijačku podršku u Rusiji. Nema više ni najveći nacionalni naboj, ni najveći motiv. Ima klasu, dovoljnu da se nadamo.
I da nam zbog nogometaša život opet bude lijep, ljepši, da zaboravimo na poskupljenja, politička previranja, nezaposlenost, Mamića... barem na tih mjesec dana. Da opet budu ponos nacije! Baš kao 1998., kada je u državi bilo jednako mnogo problema, kada su nam u nogometu savez, liga, suci... također bili 'crvena krpa', ali smo radije odlučili odmaknuti se od toga. Odlučili smo uživati i radovati se. U vatrenima za sva vremena.
Dvadeset godina kasnije toliko je toga isto. Pa bilo nam dugo, sretno i nezaboravno i ljeto 2018...
