Vatreni '98. vs Vatreni '18. - sad ste pokazali da možete!
Ali Dalić je rekao najveću istinu...
Slaven Bilić na pitanje može li ova Modrićeva generacija nadmašiti francusku broncu, otvoreno i realno kako on to zna objasnio je:
Mi smo tada odigrali najbolje utakmice karijere, imali smo prvog strijelca SP-a Šukera i prvoga golmana SP-a Ladića. I - sreće.
Točno 20 godina od nezaboravne bronce, među pravim Hrvatima tinja nada: može li doista Hrvatska ponoviti takav uspjeh? Mogu li Dalićeve trupe opet do takvih visina? Ili će trijumf nad Argentinom ostati uz bok nekim drugim takvim pobjedama koje su bile samo bljesak neke generacije. Bez konačnog uspjeha.
Šuker je u Francusku stigao kao golgeter svjetske klase, kojem je dijelom bila prilagođena igra. Nije bio prvi favorit za Zlatnu kopačku, ali nije baš ni koeficijent na njega bio 1000. Ima li Hrvatska danas u sastavu igrača na kojeg biste stavili novac da će biti prvi topnik SP-a?
I Ladićeve bravure protiv Njemačke i Nizozemske teško će se ponoviti, iako je tada na SP otišao slično kao Subašić sada: velikog iskustva (35 godina, Suba ima 33), ni jedan na Mundijal nije došao kao golman iz svjetskog top 5 ili 10, najveća je razlika možda u motivu. Jer tada je Ladić bio na velikom udaru, već i smijenjen s broja 1 zbog kikseva u kvalifikacijama, ali je, priča Ćiro Blažević, predsjednik Tuđman naredio da se ne mijenja golmana. Taj inat da se dokaže vukao je Ladića u Francuskoj...
I onda još kad imate sve to, treba i sreće. A ona nas nakon Francuske na velikim natjecanjima neće i neće... je li došlo vrijeme, jesmo li je napokon izazvali?
Hrvatska je nogometna javnost uoči mundijala u Rusiji bila nekako podijeljena: s jedne strane tu je uvjerenje da Hrvatska ima sjajne igrače, da je ovo zadnja šansa velike generacije, najveće nakon 20 godina, ali s druge strane dobar dio prognoza staje na osmini finala jer ne vjeruje da kockasti mogu preko Argentine i(li) Francuske.
Dakle, ispraćeni su bez prštećeg optimizma, baš kao vatreni 1998...
Nitko osim Ćire i nas igrača nije vjerovao da možemo daleko.
Govorilo se da je naše vrijeme prošlo, da nam je vrhunac bio na Euru 1996. u Engleskoj, da ne možemo daleko...
Tada je mlada država žudjela za međunarodnim uvažavanjem, a u nogometu smo bili sila koja to može steći. I koliko god nekima to bilo teško priznati, nogometaši i sportaši i danas su, a pogotovo tada, bili najbolji hrvatski ambasadori.
No, nisu vatreni bili ispraćeni s prevelikim očekivanjima. Što je uvijek dobro. Kao što su i ove godine u Rusiju ispraćeni bez velikog zanosa, u ozračju prepunom negative.
Oni su možda došli s nekim većim zanosom, imali su veću podršku nego mi u zadnjim kvalifikacijama. Bitna je samo pozitiva, to nam treba.
Ali nakon početne dvije pobjede, demoliranja Argentine i osiguranog prolaska skupine, navijačka se groznica vratila! Velika većina Hrvata - izuzev onih koji su odlučili lišiti se i te životne radosti, iako su okruženi svakodnevnim problemima i brigama - na ulicama, trgovima, u kockastim dresovima i ukrašenim automobilima diljem Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka... uživa u nogometu. Jednoj od rijetkih stvari u kojima je Hrvatska među najvećim svjetskim silama!
I lijepo je čuti da ipak sve glasnije dopire glas navijača "Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me..." Samo Hrvatska!
Osjećali smo i malo sram, svakako odgovornost, jer smo u inozemstvu igrali nogomet dok je u domovini trajao rat. Iako smo svaki od nas u gradu gdje je igrao podizali svijest strancima što se ovdje događa, dakako i slali pomoć. A to nam je bio dodatni motiv. I tko god igra za hrvatsku reprezentaciju, i tada i kasnije, osjeća veliku ljubav i odgovornost.
Sad postoji strah od prerane euforije i to je nešto od čega Dalić mora zaštititi igrače.
Jer opet govoreći o Francuskoj '98., vatreni su realno prvu veliku pobjedu ostvarili tek u četvrtfinalu. Dotad su svladali Jamajku, Japan i Rumunjsku. Ni jedan suparnik da padneš na stražnjicu...
Ako nas prebaci, ne možemo ništa. A ako nas ne prebaci, ako ostanemo skromni i mirni, možemo puno toga. Samo tako.
Hrvatska danas ima više igrača u velikim klubovima nego 1998. Tada su u top klubovima bili tek Šuker (Real) i Boban (Milan), a potom Bilić (Everton), Stanić (Parma), Soldo (Stuttgart), Vlaović (Valencia) i to je to. I šestorica iz Dinama, koji je imao momčad za četvrtfinale Lige prvaka. Ladić, Prosinečki, Šimić, Marić i Jurčić doista su imali važne uloge na mundijalu, tek je Jurić ostao bez doprinosa.
Vrlo su važne uloge imali i Soldo, Jurčić, Marić i Tudor.
A danas dvojica u Realu, jedan u Barceloni, dvojica u Interu, jedan u (nemjerljivo slabijem nego tada) Milanu, jedan u Liverpoolu, jedan u Atleticu...!
Važne uloge imaju i Kramarić, Brozović, Vida, Nikola Kalinić...
Dakako, postoji tu i druga zamka: mnogima se taj roster čini vrijedan polufinala, ali pogled na istu stvar iz drugoga kuta otkriva da barem 6-7 reprezentacija ima više igrača u tim top klubovima nego Hrvatska! Što znači da se polufinale, pa ni četvrtfinale, baš ne podrazumijevaju, nego bi bili golem uspjeh.
I onda opet povratak na psihologiju. Odavno nogomet igraju svi i veću ulogu imaju stvari izvan terena nego igračka klasa. Jer klasu veću od Hrvatske '98 imali su i Njemačka, i pogotovo Nizozemska, a manju od Hrvatske Ekvador 2002., Australija 2006... Ali su imali ono nešto. Veću glad, motiv, sreću...
Uspjeh? A što je uspjeh? Bi li uspjeh bio da u četvrtfinalu ispadnemo od Perua?
Dobro, od Perua sigurno neće Peruanci su se već oprostili od osmine finala, ali poruka i dalje stoji: Bi li navijači doista slavili četvrtfinale SP-a (što je velik uspjeh) ili bi Daliću, Modriću i društvu 'skidali sve po spisku' da uđu među osam najboljih, iza sebe ostave i Argentinu i Francusku, a onda izgube od, recimo, Rusije, koja je 70. reprezentacija svijeta?!
Možemo li očekivati velike stvari u Rusiji? Da, svakako je moguće, ali dobro je da nema euforije i priča da je Hrvatska kandidat za medalju. Još je jako dalek put.
Svi zazivaju sreću jer svježe je u glavi poraz od Portugala od prije dvije godine, dok ona Turska iz 2008. i ta količina nesreće nikad neće ni otići iz sjećanja.
Sreću treba izazvati, ali miran sam, samouvjeren, bit će to u redu
Pokazao je da zna reagirati za vrijeme utakmice, što je nedostajalo prethodniku Čačiću.
Priča je, dakle, višeslojna i puno zamršenija od onih kavanskih procjena "Imamo Modrića, Rakitića i Mandžukića, sve ispod polufinala je neuspjeh!"
Ne, Hrvatska nema najbolje igrače na svijetu, nema ni najboljeg trenera, nema ni najveću navijačku podršku u Rusiji. Nema više ni najveći nacionalni naboj, ni najveći motiv. Ima klasu, dovoljnu da se nadamo i da vjerujemo.
Da vjerujemo kako nam zbog nogometaša život opet može biti lijep, ljepši, da zaboravimo na poskupljenja, politička previranja, nezaposlenost, Mamića... barem na tih mjesec dana. Da opet budu ponos nacije! Baš kao 1998., kada je u državi bilo jednako mnogo problema, kada su nam u nogometu savez, liga, suci... također bili 'crvena krpa', ali smo radije odlučili odmaknuti se od toga. Odlučili smo uživati i radovati se. U vatrenima za sva vremena.
Dvadeset godina kasnije toliko je toga isto. Pa bilo nam dugo, sretno i nezaboravno i ljeto 2018...
