Vatreni '98. vs Vatreni '18. - cijela priča
Mogu li Modrić & co nadmašiti Bobana, Šukera i Ćirinu slavu? Može li itko?
Slaven Bilić na pitanje može li ova Modrićeva generacija nadmašiti francusku broncu, otvoreno i realno kako on to zna objasnio je:
Mi smo tada odigrali najbolje utakmice karijere, imali smo prvog strijelca SP-a Šukera i prvoga golmana SP-a Ladića. I - sreće.
Točno 20 godina od prve utakmice Hrvatske na svjetskim prvenstvima i pobjede nad Jamajkom 3:1 u Lensu 14. lipnja 1998., zapitajte se: može li doista Hrvatska ponoviti takav uspjeh? Može, sve se može, ali... treba li ga očekivati?
Šuker je u Francusku stigao kao golgeter svjetske klase, kojem je dijelom bila prilagođena igra. Nije bio prvi favorit za Zlatnu kopačku, ali nije baš ni koeficijent na njega bio 1000. Ima li Hrvatska danas u sastavu igrača na kojeg biste stavili novac da će biti prvi topnik SP-a?
I Ladićeve bravure protiv Njemačke i Nizozemske teško će se ponoviti, iako je tada na SP otišao slično kao Subašić sada: velikog iskustva (35 godina, Suba ima 33), ni jedan na Mundijal nije došao kao golman iz svjetskog top 5 ili 10, najveća je razlika možda u motivu. Jer tada je Ladić bio na velikom udaru, već i smijenjen s broja 1 zbog kikseva u kvalifikacijama, ali je, priča Ćiro Blažević, predsjednik Tuđman naredio da se ne mijenja golmana. Taj inat da se dokaže vukao je Ladića u Francuskoj...
I onda još kad imate sve to, treba i sreće. A ona nas nakon Francuske na velikim natjecanjima neće i neće...
Hrvatska je nogometna javnost nekako podijeljena: s jedne strane tu je uvjerenje da Hrvatska ima sjajne igrače, da je ovo zadnja šansa velike generacije, najveće nakon 20 godina, ali s druge strane dobar dio prognoza staje na osmini finala jer ne vjeruje da kockasti mogu preko Argentine i(li) Francuske.
Dakle, ispraćeni su bez prštećeg optimizma, baš kao vatreni 1998...
Nitko osim Ćire i nas igrača nije vjerovao da možemo daleko.
Govorilo se da je naše vrijeme prošlo, da nam je vrhunac bio na Euru 1996. u Engleskoj, da ne možemo daleko...
Da, nažalost ima još jedna velika razlika u odnosu na 1998. Klima u društvu, hrvatskom nogometu, oko reprezentacije...
Tada je mlada država žudjela za međunarodnim uvažavanjem, a u nogometu smo bili sila koja to može steći. I koliko god nekima to bilo teško priznati, nogometaši i sportaši i danas su, a pogotovo tada, bili najbolji hrvatski ambasadori.
Danas je, eto, dva dana do prve utakmice, a u neshvatljivom ozračju nezadovoljstva i mržnje dojam je kao da Hrvatsku očekuje neka kvalifikacijska utakmica protiv Bugarske.
Oni su možda došli s nekim većim zanosom, imali su veću podršku nego mi u zadnjim kvalifikacijama. Bitna je samo pozitiva, to nam treba.
Na ulicama nema toliko ljudi u dresovima, na svakom trećem automobilu kockastih zastavica... Nepoželjni i osuđeni savjetnik oglašava se svaki dan konferencijama za medije, a izbornik pokušava, trudi se izolirati sebe i igrače od zagađene atmosfere i negative.
I lijepo je čuti da ipak sve glasnije dopire glas navijača "Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me..." Samo Hrvatska! Sad je doista nevažan Mamić (neka ga što dalje) i moraliziranje Modriću i Lovrenu. Sad Luku doista tko god ima dobru namjeru treba pustiti na miru, da razveseli hrvatski narod. Jer rijetki su lijekovi tako učinkoviti za sreću nacije (ne samo hrvatske) kao nogomet. Pa onda neka nam je i donese! Sudu i pravdi neće pobjeći ako je kriv.
Osjećali smo i malo sram, svakako odgovornost, jer smo u inozemstvu igrali nogomet dok je u domovini trajao rat. Iako smo svaki od nas u gradu gdje je igrao podizali svijest strancima što se ovdje događa, dakako i slali pomoć. A to nam je bio dodatni motiv. I tko god igra za hrvatsku reprezentaciju, i tada i kasnije, osjeća veliku ljubav i odgovornost.
Hrvatska danas ima više igrača u velikim klubovima nego 1998. Tada su u top klubovima bili tek Šuker (Real) i Boban (Milan), a potom Bilić (Everton), Stanić (Parma), Soldo (Stuttgart), Vlaović (Valencia) i to je to. I šestorica iz Dinama, koji je imao momčad za četvrtfinale Lige prvaka. Ladić, Prosinečki, Šimić, Marić i Jurčić doista su imali važne uloge na Mundijalu, tek je Jurić ostao bez doprinosa.
Vrlo su važne uloge imali i Soldo, Jurčić, Marić i Tudor.
A danas dvojica u Realu, jedan u Barceloni, dvojica u Interu, jedan u (nemjerljivo slabijem nego tada) Milanu, jedan u Liverpoolu, jedan u Atleticu...!
Važne uloge imaju i Kramarić, Brozović, Vida, Nikola Kalinić...
Dakako, postoji tu i druga zamka: mnogima se taj roster čini vrijedan polufinala, ali pogled na istu stvar iz drugoga kuta otkriva da barem 6-7 reprezentacija ima više igrača u tim top klubovima nego Hrvatska! Što znači da se polufinale, pa ni četvrtfinale, baš ne podrazumijevaju, nego bi bili golem uspjeh.
Ni raspored baš ne ide naruku kockastima. Prvo Afrikanci, koji obično padaju prema kraju turnira, a na početku su znali šokirati i svjetske prvake Argentinu 1990. (Kamerun) i Francusku (2002. Senegal). Drugu utakmicu skupine Hrvatska obično odigra najbolje, a baš u toj čeka Messi. Dok je u trećoj utakmici u skupini Hrvatska samo dvaput pobijedila, i to kad je već osigurala prolazak (2008. Poljsku i 2016. Španjolsku), a od jednog remija i šest poraza kobni nisu bili jedino oni 1998. od Argentine i 1996. od Portugala. Ili jest, jer da njega nije bilo, ne bi vatreni išli na Njemačku u četvrtfinalu...
U tim trećim utakmicama Hrvatsku su plasmana dalje stajali Ekvador, Engleska, Australija, Španjolska i Meksiko.
I onda opet povratak na psihologiju. Odavno nogomet igraju svi i veću ulogu imaju stvari izvan terena nego igračka klasa. Jer klasu veću od Hrvatske '98 imali su i Njemačka, i pogotovo Nizozemska, a manju od Hrvatske Ekvador 2002., Australija 2006... Ali su imali ono nešto. Veću glad, motiv, sreću...
Uspjeh? A što je uspjeh? Bi li uspjeh bio da u četvrtfinalu ispadnemo od Perua?
Bi li navijači doista slavili četvrtfinale SP-a (što je velik uspjeh) ili bi Daliću, Modriću i društvu 'skidali sve po spisku' što su izgubili od tamo nekog Perua? Koji je, usput, bolje rangiran na Fifinoj ljestvici nego Hrvatska...
Možemo li očekivati velike stvari u Rusiji? Da, svakako je moguće, ali dobro je da nema euforije da je Hrvatska kandidat za medalju, rijetki nas stranci vide i kao dark horse (na Euru je Hrvatska nakon skupine bila prvi favorit iz sjene).
Svi zazivaju sreću jer svježe je u glavi poraz od Portugala od prije dvije godine, dok ona Turska iz 2008. i ta količina nesreće nikad neće ni otići iz sjećanja.
Sreću treba izazvati, ali miran sam, samouvjeren, bit će to u redu
Pokazao je da zna reagirati za vrijeme utakmice, što je nedostajalo prethodniku Čačiću.
Sastav se još ne zna, jake provjere razotkrile su dvojbe: treba li žrtvovati Rakitića ili vratiti Kovačevu postavku koja nije fukncionirala u Brazilu, gdje su Rakitić i Modrić zadnji vezni, a da ispadne Badelj? Koje krilo žrtvovati, jer i Perišić i Rebić bolji su na lijevom? Koga postaviti u napad, odnosno kako omogućiti Kramariću da bude na svojoj omiljenoj poziciji iza špice? Sad se javljaju i ideje s trojicom u obrani. I to bi Dalić sasvim sigurno volio isprobati. Da ima vremena.
Priča je, dakle, višeslojna i puno zamršenija od onih kavanskih procjena "Imamo Modrića, Rakitića i Mandžukića, sve ispod polufinala je neuspjeh!"
Ne, Hrvatska nema najbolje igrače na svijetu, nema ni najboljeg trenera, neće imati ni najveću navijačku podršku u Rusiji. Nema više ni najveći nacionalni naboj, ni najveći motiv. Ima klasu, dovoljnu da se nadamo i da vjerujemo.
Da vjerujemo kako nas nogometaši opet mogu natjerati da zaboravimo na poskupljenja, politička previranja, nezaposlenost, Mamića... barem na tih mjesec dana. Da opet budu ponos nacije! Baš kao 1998., kada je u državi bilo jednako mnogo problema, kada su nam u nogometu savez, liga, suci... također bili 'crvena krpa', ali smo radije odlučili odmaknuti se od toga. Odlučili smo uživati i radovati se. U vatrenima za sva vremena.
Dvadeset godina kasnije toliko je toga isto. Samo da je nekog novog Šukera, Ladića i - sreće.
