Razvoj djece u rukometu i nogometu

Usporedili smo osnovne značajke razvoja djece u dva momčadska sporta koja su u nas, uz, dakako, košarku, najpopularnija
Kada govorimo o odnosu razvoja djece koja se aktivno bave rukometom i nogometom možemo odmah pretpostaviti kako sam status momčadskog sporta u oba slučaja neizbježno donosi i dosta sličnosti kod razvoja djece.

Razvoj mogućnosti kretanja u oba sporta je povezan s razvojem središnjeg živčanog sistema. On se razvija prema
informacijama koja šalju osjetila, a po tom se principu razvijaju i motoričke sposobnosti.

Kada djeca počnu razvijati ove osnovne karakteristike kretanja koje su zajedničke svim sportovima, ne samo nogometu i rukometu, nastupaju i neke razlike između ova dva sporta.

Temeljno je, dakako, što će kroz nogometni trening djeca početi razvijati percepciju igre nogom, pri čemu će se minimalno služiti rukama. U rukometu će, naravno, igra rukom biti u prvom planu, iako će ovdje rad nogu (brzina, promjena smjera kretanja, eksplozivnost) također biti značajan.

Razlike će, primjerice, biti vidljive i na tjelesnoj građi mladih sportaša. Tu će rukometaši dosta ravnomjerno razvijati cijelu mišićnu masu, gdje će s vremenom posebno snažan biti gornji dio tijela, te gornji ekstremiteti (ruke), ali će mladež u ovom sportu mnogo pažnje obratiti i na snagu u nogama.

Kod nogometaša, noge i trbušni zid su u prvom planu i na tome se maksimalno radi. Trbušni zid izuzetno je važan je snaga udarca nogom dolazi upravo iz tog dijela tijela. Fitness treninzi za torzo i ruke sporedni su, posebno u mlađoj dobi, a na njima se radi nešto kasnije ponajprije zbog duel igre koja postaje sve važniji faktor u nogometnom razvoju kako djeca odrastaju.

Na kraju, primjetno je da na rukometnim treninzima visina i snaga, razumljivo, zbog karakteristika same igre, imaju mnogo veći značaj nego u nogometu. Često među nogometnim profesionalcima vidimo igrače niže od 1,70 m, što je u ovom sportu nerijetko i velika prednost (nisko težište često je uzrok bolje kontrole lopte kod nogometaša). S druge strane rukometaši su odreda mnogo viši i snažniji. Primjerice, Ivano Balić, kojeg bi se često smatralo relativno 'nižim' (u odnosu na druge hrvatske reprezentativce u vanjskoj liniji) je visok 1,89 m, a da igra nogomet s tom visinom bi ga se smatralo jednim od viših nogometaša u bilo kojoj momčadi.

S druge strane, zajedničkih značajki (tehničko-taktičke postavke, timska igra, zajednički napad i obrana) također ima podosta. Mnogi bi na prvu rekli kako su za nogomet (zbog veličine terena) djeci potrebni veći aerobni kapaciteti u odnosu na rukometaše, no dinamika same igre je u rukometu barem jednaka, ako ne i veća od one u nogometu.

U zaključku, roditelj neće pogriješiti upiše li dijete u bilo koji od ova dva sporta. Rukomet će dati sve blagodati dvorane (lakši uvjeti za treninge zimi), nogomet pak, primjerice, igru na zraku. Uz pravi klub i trenera, djeca će lijepo napredovati u svakom od ova dva sporta, pri čemu se fizički ipak više razviti u rukometu (u svim dijelovima tijela), ali će zato u nogometu s vremenom mnogo više raditi, recimo, na planu taktike i strategije, s obzirom na veću raznovrsnost akcija.

Na kraju, djeca uspješno do neke dobi adolescencije mogu trenirati i oba sporta, jedno nikako ne isključuje drugo. Bilo je čak i primjera (danas to ipak nije baš moguće) igranja oba sporta na vrhunskoj razini. Primjerice, danas pokojni Josip Drago Horvat bio je nogometaš Dinama (stariji brat Ivice Horvata), ali igrao je i (tadašnji) veliki rukomet, i to također za Dinamo, ali rukometni klub. Za dobru mjeru, gospon Horvat je bio i vrstan igrač - stolnog tenisa!