Brazilska zvijezda napustio Barcu: Bio sam mrtav, s 19 sam odustao od nogometa

Osvježeno
Komentari()
"U Kini mi je prekrasno, a igranje u Europi sam zamrzio zbog - rasizma. Tite mi je kao drugi otac, radi njega sam odbio i Inter", priča Paulinho

Brazilski reprezentativac Paulinho imao je pomalo čudan i trnovit put do nacionalne vrste te do jednog od najboljih svjetskih klubova, Barcelone . Iako je 29-godišnji veznjak ponovno otišao na posudbu u njegov voljeni Guangzhou, njegov uspon je svejedno fascinantan, a na ovom Svjetskom prvenstvu imao je značajnu minutažu te je započeo svih pet brazilskih susreta - iako nijedan nije odigrao do kraja, a zabio je i jedan pogodak.

"Messi je šetao prema meni. Bilo je to prošlog lipnja kad smo igrali prijateljsku s Argentinom u Australiji. Taman smo izborili slobodan udarac i ja sam stajao kod lopte s Willianom i još jednim igračem. Nisam ga mislio pucati, stajao sam tu samo da ga ometam", ispričao je za Players Tribune, pa nastavio:

Odjednom Messi dođe točno do mene, pogleda me u oči i kaže:

„Pa... idemo u Barcelonu ili ne?“

To je bilo to. Bez objašnjenja, ičega. Samo se okrenuo i otišao.

Nisam imao ni vremena za razmišljanje. Rekao sam mu samo:

„Ako me hoćeš, idem!“

Stvarno se puno toga treba dogoditi da ja izgubim svoju koncentraciju na utakmici, ali od trenutka kad mi je Messi to rekao do trenutka kad je Willian udario loptu samo sam razmišljao:

"Je li on ozbiljan? Zašto je to rekao? Bože, što se događa?"

Tad sam igrao u kineskoj ligi za Guangzhou Evergrande i nitko ne bi vjerovao da se Barcelona zanima za mene. Mislio sam da se možda zafrkava, poigrava se sa mnom kako bi me omeo, ali zašto bi to itko radio u prijateljskoj utakmici?

Nakon utakmice dao sam svoju majicu zaštitaru i zamolio ga da je da Messiju . On se vratio iz argentinske svlačionice s njegovim dresom za mene.

Tek sam tad pomislio:

'Čekaj, je li se ovo zbilja dogodilo?'

Međutim, nakon naše turneje u Australiji vratio sam se u Kinu i više nisam ništa čuo o transferu. Prošao je i cijeli mjesec, a ja sam već pomalo zaboravio na sve to i samo uživao igrati nogomet u Super Ligi dok nisam opet u srpnju čuo sve te tračeve da me Barcelona želi.

Zvao sam agenta i rekao mu:

„Šefe, pa pobogu, poludjet ću! Samo mi reci je li ovo istina ili ne!“

„Pa, komplicirano je. Možda da, možda ne“, rezignirano mi je odgovorio.

Dopisivao sam se tada i s Neymarom , ispitivao ga:

„Čovječe je li ovo ozbiljno, znaš li išta? Poludjet ću!“

On je pak tad i sam bio u sličnoj situaciji oko svog transfera, pa nije bio zaista siguran događa li se išta.

Znate i sami kako je s transferima danas. Ne možete vjerovati ničemu. Tu ima puno faktora, i iskreno, uživao sam igrati u Kini . Mojoj ženi i meni bilo je odlično, a ja sam igrao dobar nogomet. Živio sam u potpunom miru sve do tih priča o Barceloni .

Paulinho - Guangzhou Evergrande

U kolovozu se već zatvarao prijelazni rok i sve se činilo gotovo. Igrali smo za naslov prvaka Kine taj vikend i imali smo prijatelje iz Brazila kod nas doma.

Te noći nazvao me moj agent i poručio mi:

„Postignut je dogovor, trebaš doći u Barcelonu potpisati ugovor.“

„Događa li se ovo? Barcelona je platila? Zafrkavaš li me?“, nikako nisam mogao vjerovati.

„Ne, ne, ne, sve je stvarno. Moraš biti tamo sutra“, odgovorio mi je agent.

Jesam li nadodao da je bilo četiri ujutro?

E pa... bilo je četiri ujutro.

„Ne mogu, pa ovdje su mi prijatelji iz Brazila ! Četiri je ujutro!“, objasnio sam mu.

„To je Barca ! Samo ih dovedi, moraš doći sljedećim avionom!“

Spakirao sam torbu i otišao na aerodrom, i sjedeći na stražnjem sjedištu auta, gledajući kroz prozor pomislio sam... Messi!

Lionel Messi, Paulinho, Barcelona

Ali stvarno, ako mislite da je moj transfer iz Guangzhoua u Barcelonu bio ludnica, ne znate moju cijelu priču. Ovo je tek deseto poglavlje, a ostatak priče je tek nevjerojatan.

U potpunosti sam odustao od nogometa s 19 godina.

Na ljeto 2008. depresivan sam proveo mjesec dana kući. Tad je Messi bio na putu da osvoji trostruku titulu s Barcelonom, a ja sam na svojem kauču razmišljao što ću raditi ostatak svog života. Tek sam se vratio u Sao Paulo nakon igranja u Litvi i Poljskoj, a to mi je bilo traumatično iskustvo.

U Litvi mi je u početku bilo dobro. Igrao sam u Vilniusu koji je izgledao poput onih srednjovjekovnih gradova iz filmova. Bilo je dosta drukčije nego u Brazilu te nisam znao jezik, ali je bilo mirno. Onda sam jedan dan šetao sa svojim brazilskim suigračem Rodneyjem , i agresivno nam je prišla ova grupa mladića i...

I dan danas me naljuti pričati o tome... ali krenuli su oponašati majmune i maltretirati nas.

Bez ikakvog razloga , nismo nikome smetali, samo smo išli do pekare.

Po prvi put u životu sam doživio rasizam poput toga, a nažalost to nije bio i zadnji put. Ljudi su se zabijali u nas na ulici kako bi nas isprovocirali, vrijeđali su nas, a na utakmicama su protivnički navijači oponašali zvukove koje rade majmuni i gađali nas novčićima. Gadilo mi se to.

Znali smo da to nije naša država, pa smo to morali prihvatiti i ići dalje, ali nitko ne zaslužuje biti tako tretiran. Nakon sezone tamo otišao sam u Poljsku , ali još sam bio potišten radi takvih iskustava. Bio sam usamljen. Sa 17 sam otišao iz Brazila da mogu dati svojoj obitelji bolji život, ali kad sam se vratio nakon dvije godine bilo mi je dosta nogometa.

Završio sam s nogometom “, rekao sam svojim roditeljima, agentu, pa i bivšoj ženi.

Upravo ona mi je spasila karijeru . Znate kako?

„Odustati od nogometa? Pa ti ne znaš ništa drugo, ne možeš promijeniti ni žarulju !“

Odgovorio sam joj:

„Naučit ću! Ne može biti toliko teško.“

„Misli na svoje roditelje, bio bi to bezobrazan potez s obzirom na sve što su ti dali“, objasnila mi je.

Bila je u pravu. Još kad sam imao pet godina i trčao ulicama Zona Norte s loptom moja majka je uvijek bila na mojoj strani. Kad sam bio dijete, volio sam igrati nogomet do te mjere da ne bih mogao spavati noću, samo bih razmišljao o trenutku kad ću opet imati loptu u svojim nogama.

Nakon iskustva u Europi nisam više bio zaljubljen u taj sport, no znao sam da ću povrijediti svoje roditelje ako odustanem pa sam odlučio odigrati još jednu sezonu. Opet sam krenuo od samog dna, igrao sam u brazilskoj četvrtoj ligi. Mogli bismo reći da to baš i nije Liga prvaka , putovali bismo osam sata busom da igramo utakmice, a tamo bi nas čekala temperatura od četrdeset stupnjeva. U početku sam si govorio:

„Nećeš uspjeti. Nauči graditi kuće ili nešto, jer ovo ne vodi nikamo.“

Korak po korak, međutim, polako sam prestajao biti negativan. Trenirajući i igrajući svaki dan opet sam postao sretan. Popeo sam se iz četvrte lige u drugu, a onda sam stigao i do najvišeg ranga s Corinthiansom .

Tad sam upoznao čovjeka koji mi je promijenio život i praktički postao drugi otac – profesor Tite . Uvijek sam emotivan kad pričam o njemu jer smo povezani na način da se tu ne radi samo o nogometu. Pogledao bi me u oči i odmah bi znao kad sam dobro, a i kada nisam. Nismo trebali ni prozboriti riječ.

Ima jedna zanimljiva priča koja objašnjava naš odnos, no ne zna ju mnogo ljudi. Naravno, imali smo odličnu sezonu u Corinthiansu 2011. Osvojili smo brazilsko prvenstvo pa su stizale brojne ponude za naše igrače, a mene je htio milanski Inter .

Paulinho Corinthians

Međutim, bila je to luda situacija kad me agent zvao i rekao da Inter treba odgovor u roku od 15 minuta. To je bilo taman prije treninga, pa sam otrčao u Titeov ured i rekao mu što se događa te nadodao:

„Šefe, ne znam... To je Inter , jedan od najvećih klubova na svijetu.“

Tite mi je tad odgovorio:

„Gledaj, odluka je tvoja. Naravno da želim da ostaneš, no to je tvoj život. Otiđi u svlačionicu i odluči. Kad odlučiš, izađi na teren. Ako planiraš ostati, pokaži mi palac gore , a ako nas napuštaš, pokaži palac dole. Tako ću i ja znati."

Zvao sam tad agenta i rekao mu svoju odluku, na što me on iznenađeno upitao:

„Jesi li siguran!?“

Dao sam mu potvrdan odgovor, izašao na teren, a kad me Tite vidio, sačekao sam dvije sekunde da sve bude dramatičnije, a tada sam mu pokazao palac gore, što je značilo da ostajem.

Uzdahnuo je i rekao:

„Bože, mislio sam da češ otići!“

Radio sam s Titeom četiri godine u Corinthiansu i to je bilo zlatno razdoblje mog života i mog posla, a kad sam otišao u Tottenham prolazio sam kroz težak period u drugoj sezoni tamo te su mnogi prestali vjerovati u mene. Osim jedne osobe, koja je uvijek vjerovala – Titea.

Zapravo, htio bih nešto razjasniti oko svog vremena u Spursima . Ne mogu baš reći išta loše o klubu, njegovim zaposlenicima ili pak predsjedniku. Istina je da je to bilo jako teško razdoblje za mene kao igrača, a bilo je i trenutaka kada nisam htio izaći iz svog stana jer sam bio uznemiren zbog nedostatka minutaže. Neigranje je nogometašu kao ribi biti van vode. Osjećao sam se kao da se gušim. Iz nekog razloga, nisam bio u Pochettinovim planovima. Valjda se nisam uklapao u njegovu filozofiju, ali se nikad nismo posvađali. Jedan dan sam otišao do predsjednika i rekao da bih u slučaju da dobiju ponudu koja je bila u blizini svote koju su platili za mene volio napustiti klub, a oni su to primili jako profesionalno.

Paulinho Tottenham

Na ljeto je Spursima stigla ponuda od Guangzhoua , a ja sam odmah pomislio – zašto ne?

Svi moji prijatelji su pomislili da sam lud. Stalno su mi pristizale poruke.

Kina ? Što ćeš ti raditi u Kini?“

„Kina, čovječe! Pa idemo vidjeti!“, odgovarao sam im.

Trudim se živjeti po onome što mi je jednom rekao Dani Alves , i to u trenutcima kad mi je bilo teško u životu.

„Mi smo samo djeca koja se igraju na kiši čovječe. Ako nešto pođe po krivu, pa što? Je li to kraj svijeta? Nije, samo ćemo naći drugo mjesto gdje ćemo igrati.“

Igrao sam nogomet cijeli život i svuda po svijetu, a jedna stvar koju sam naučio bila je to da je najvažnije – uživati . Trebaš ići spavati iščekujući jutro kad češ opet dotaknuti loptu.

Samo tako možeš igrati svoj najbolji nogomet. Ako igraš u najboljoj ligi na svijetu, a osjećaš se jadno, koja je svrha? Ljudi su govorili da mi je karijera gotova u trenutku kad sam otišao u Guangzhou ali... kad sam bio u četvrtoj ligi nitko nije znao ni tko sam! Bio sam u grobu čovječe, bio sam mrtav za cijeli svijet.

I onda sam išao igrati u Kinu za Felipea Scolarija , zvuči li to toliko loše? Bio sam sretan oko toga, stvarno jesam.

Naravno u to vrijeme nisam niti razmišljao oko igranju na još jednom Svjetskom prvenstvu , a svakako nisam sanjao o igranju u Barceloni. Cilj mi je bio igrati dobar nogomet, svaki dan. Kad je Tite postao izbornik 2016. Bio sam jako sretan zbog njega jer je on to i zaslužio. Uvijek sam mu znao govoriti:

„Profesore, uvijek pričaš o igračima koji zaslužuju više. E pa ja znam da ti zaslužuješ voditi reprezentaciju jednog dana.“

Ali najiskrenije, svejedno nisam očekivao da će me zvati.

Onda je jednog dana poslao svog sina  Matheusa  u Kinu da me gleda dok igram jer nam je kao klubu išlo jako dobro. Osvajali smo puno trofeja te mislim da je samo bio znatiželjan u stilu ' Kako ide Paulinhu u Kini ?'. I od svega toga nastala je prava komedija, jer kad je Matheus stigao uznemireno sam molio ženu da se pobrine da Matheus stigne do stadiona na vrijeme, jer je promet ponekad užasan i jako je teško da doći do stadiona, a ja sam stvarno htio da me gleda dok igram.

Naravno da se dogodilo sve – najgore. Iz nekog razloga nije bilo taksija, pa su na stadion stigli u tuk-tuku (vrsta trokolice). Bila je to ludnica. Taj dan nisam pokušavao ništa posebno, samo sam igrao kao i uvijek jer sam mislio kako oni ionako već znaju kako igram.

Nakon te utakmice čekao sam... i čekao... iako nisam očekivao ništa. Onda je nekoliko tjedana kasnije moje ime bilo među onima za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo , a mediji su poludjeli.

„Kako Tite može zvati Paulinha ? Pa on je u Kini!“

Tite mi je dao šansu da svima pokažem da sam živ , i mislim da sam dokazao svoju vrijednost mnogo puta u kvalifikacijama. U nogometu se stvari dogode u djeliću sekunde. Nisam najveći tehničar, ali taj djelić sekunde je uvijek ono što je bila moja najveća snaga. Nešto se dogodi i bum... ne možeš ni razmišljati. Samo trebaš biti tamo i zgrabiti taj trenutak.

Jesus Paulinho, Coutinho, Neymar Brazil Argentina 10112016

Tite bi se uvijek znao našaliti na treningu gledajući sve te nevjerojatne igrače – Neymara , Coutinha , Jesusa , Marcela , i onda bi rekao:

„Uvijek morate biti spremni dok napadamo, iako ionako svi već znamo da će odbijanac uvijek nekako naći svoj put do Paulinha .“

Uvijek se šale da me lopta prati okolo na neki magičan način, a ja sam rekao da to nije istina:

Profesore , uvijek pričate o onome što je zasluženo. Trebaš biti tu da zabiješ!“

Kad sam se našao na popisu za Svjetsko prvenstvo bio je to trenutak užitka ne samo za mene, već za cijelu moju obitelj.

Htio bih podijeliti još nešto što većina ljudi ne zna. Mnoštvo ljudi promatra izvana i kaže:

„Oh, pa ti si došao iz Kine u Barcelonu. Kakva prekrasna priča, kakvo čudo!“

Zapravo tek nakon što sam potpisao za Barcelonu se dogodio jedan od najdramatičnijih trenutaka u mom životu. U to vrijeme, Barbara je bila trudna te su u prosincu trebali stići blizanci. Odjednom, negdje u listopadu, ona doživljava ogromne bolove i želi odmah ići u bolnicu, a s obzirom na to da ona nikad nije htjela ići u bolnicu za bilo što, odmah sam znao da je nešto pošlo po zlu.

Kad smo stigli u bolnicu, podlegli su je nekim testiranjima i odmah odveli na intenzivnu njegu. Naši su blizanci pokušavali odmah doći na svijet, no prošlo je tek 28 tjedana i to je bilo jako opasno. Doktori su htjeli da ona izdrži još dva tjedna do rođenja kako bi se njihova pluća stigla razviti.

Sjećam se kad sam zvao svoje roditelje natrag u Brazil i neprestano ih ispitivao što će se dogoditi, hoće li oni preživjeti... Bilo je to užasavajuće.

Ali moja žena je ratnik. Izdržala je sedam dana... 14 ... pa i 20 .

Brojne noći sam prespavao na naslonjaču u sobi... ali tijekom dana sam i dalje morao igrati nogomet. Znam da sam 30. listopada morao igrati utakmicu Lige prvaka protiv Olympiakosa i nisam mogao učiniti ništa. Morao sam ići na let.

Upravo te noći stigao mi je poziv od Barbare – na svijet su stigli naša kćerka Sofia te naš sin Ze Pedro .

Žena mi je izdržala 21 dan. Plakao sam i plakao. Htio sam biti tamo da vidim kako dolaze na svijet. Ali barem su bili tu. A to je bilo jedino bitno.

Oboje su trebali ostati u inkubatoru dva mjeseca jer nisu bili dovoljno jaki da dođu kući, a u takvom razdoblju nogomet se čini potpuno nebitnim. Ljudi su govorili kako sam dobro igrao u tom periodu, ali tad mi je bilo jako teško. Bilo je dana kada bih se spremao za trening, a zapravo bih razmišljao o svojoj djeci spojenoj na cijevi u bolnici.

Sve zasluge pripadaju mojoj ženi. Ona je heroj. Ja? Ja sam samo trebao igrati nogomet, ona se borila za živote naše djece. Nezamisliva je snaga koju majka može pronaći kad su njena djeca u opasnosti.

Sofia i Ze Pedro su došli kući 23. prosinca.

To je bio najbolji božićni poklon koji sam ikad dobio.

Ljudi čuju moju priču i pitaju me:

„Čovječe, stigao si iz Kine u Barcelonu, a sada ideš i na Svjetsko prvenstvo , kako to objašnjavaš?“

Ne znam. Nogomet je pun uspona i padova, on je nepredvidiv, a ja se na neki način osjećam kao da sam isti igrač koji sam bio i kad sam išao u Kinu. Odlazak iz Kine u Barcelonu je pak nešto nevjerojatno, ali to nije čudo. To nije život ili smrt, to je samo nogomet.

Čudo je kad dođeš doma nakon nogometa, a kakav god da je rezultat bio taj dan, tvoja djeca te gledaju, a njihove oči govore ti:

„Bok, tata.“

Idući tekst:
Modrić: Bolno je kako primamo golove! Euro je imperativ, Vlašić i Brekalo naša budućnost
Idući tekst:
Vida: Tužni smo, ali imali smo i sreće... A Hrvati su nadglasali Engleze, hvala im!
Idući tekst:
Hrvatska može ostati bez statusa nositelja za EP kvalifikacije, evo kako!
Idući tekst:
Englezi u čudu! Southgate: Možda mi ipak nismo nova Engleska, a Modrić je nemoguć za čuvanje!
Idući tekst:
Hrvatska u Ligi nacija: Kramarić je bolji kao napadač, veliki dobitak - Vlašić i Brekalo...
Zatvori