Modrić Zlatna lopta: Trenirao pod granatama, razrednica ga tjerala s prozora, bio je i Bruce Lee

Komentari()
Private album
Uz himnu vatrenih 'Nije u šoldima sve' slavio je i pobjede dok je još igrao u Zadru! Igrajući za školu bio je golman... i zabio četiri gola!

I taj ponedjeljak 3. prosinca 2018. ostat će vječno zapisan. Još jedan dan u ovoj briljantnoj godini koji će ući u povijest. Prvi put jedan će Hrvat biti proglašen najboljim nogometašem svijeta! Luka Modrić podići će Zlatnu loptu.

Teško je reći službeno najbolji, istu je Fifinu nagradu već dobio, ali Ballon d'Or svakako je najdugovječniji, a za mnoge i najcjenjeniji izbor nogometaša godine. Ove 2018. zaslužio ga je 33-godišnji kapetan hrvatske reprezentacije.

I dok će on u glamuru Pariza primati još jedno priznanje, malena hrvatska zastava zataknuta na ulazna vrata ruševne kuće na Velebitu ponosno će odolijevati buri. Kuće u selu Modrići, u kojoj je odrastao danas najbolji nogometaš svijeta dok mu četnici nisu ubili djeda Luku u prosincu 1991. i protjerali obitelj. I premda ondje nema nikakvih uvjeta za nogomet, bio je to jedini obiteljski dom Luke Modrića. Ostatak djetinjstva, svih osam godina osnovne škole, proveo je u prognaničkim hotelima u Zadru, a potom je sam otišao u Zagreb.

"Došao je kad mu je bilo 6 godina i prvi mu je trener bio moj otac. Igrao je s nama do 13. ili 14. godine, kada je najprije otišao u Hajduk i vratio se jako pogođen jer su ga poslali kući kazavši da je premalen, a potom u Dinamo. Uvijek je bio drugačiji od nas, jednu razinu iznad, 2-3 sekunde brži u razmišljanju. Moj je otac odmah rekao da, ako nastavi marljivo raditi, Luka može biti novi Maradona", priča Danilo Paunović, Lukin suigrač iz Zadra, te nastavlja:

"Uvijek je bio najmanji, ali uspješno je izbjegavao duele, odigravao prije nego što su ga suparnici uspjeli uhvatiti, dok tehnika nikad nije bila upitna: unutarnjom stranom, vanjskom, brzina... Ne, nije trenirao više od nas ostalih, ali u glavi su mu bili samo sport i pobjede. Nakon treninga išli bismo na košarku, on bi igrao sa svojim današnjim kumom Markom Oštrićem protiv Danijela Subašića i mene. A potom igrati igrice. Uvijek je bila borba i Luka je uvijek htio pobijediti. Igrali smo u Coca Colu, a on bi je uzeo i ako nije mogao pobijediti. Majstor! Uvjeti su nam bili loši, igralište pod granatama, bježali bismo u podrum usred treninga zbog zračnih uzbuna, a čim bi bombardiranje prestalo, vraćali smo se na trening. I danas čujem od prijatelja koji ga posjećuju u Madridu kako čim dođe kući s utakmice gleda snimku, da vidi kako je igrao, što treba popraviti."

danilo paunovic

Otkrio je Danilo i jednu manje poznatu anegdotu:

"Jednom smo se vraćali s nekog turnira i Luka je u autobusu poveo pjesmu „Nije u šoldima sve“ svog omiljenog pjevača Mladena Grdovića. Istu pjesmu kojom je reprezentacija slavila pobjede u Rusiji 20-ak godina kasnije."

Za vrijeme suđenja Zdravku Mamiću proživljavao je teške trenutke.

"Nije ništa govorio, njegov odgovor bio je načim na koji je igrao za Hrvatsku! Taj inat ga je gurao i da Luka nije tako vodio momčad, ne bi Hrvatska osvojila srebro. Razgovarao sam s njegovim ocem i rekao mi je da je Luki bilo jako teško kad ga je hrvatski narod napadao sa svih strana, a momak nije učinio ništa. On je velik sportaš i čovjek."

maja grbic jadranka tomas

Maja Grbić bila je Lukina učiteljica u prva četiri razreda u OŠ Krune Krstića, a prffesorica hrvatskog jezika Jadranka Tomas bila mu je razrednica u 5. i 6. razredu.

"Njegova je generacija krenula u školu 1992./93. i sjećanja na te prve godine su mračna, ratna, ali i ta dječja radost vas nekako drži. Nastava se uglavnom održavala. Nekad bismo imali sat, nekad dva, tri, nekad bi nas granate otjerale iz škole, nekad bi škola bila zatvorena nekoliko dana, ali uspjeli smo ih naučiti sve što je tada bilo prema planu: čitati, pisati, čak i vježbati nakon što su granate prestale 1993. i '94. te smo redovito djecu vodili na igralište. Dvoranu baš nismo često imali na raspolaganju, ali igralište jesmo. I to mu je vjerojatno bio prvi doticaj s nogometom", ispričala je učiteljica Grbić i nastavila:

"Nije imao normalne uvjete za rad, s dvije sestre u jednoj hotelskoj sobi, za jednim stolom, ali redovito je rješavao domaću zadaću i učio. Bio je uporan i smiren, pamtim ga kao mirno dijete."

Razrednica Tomas dobila ga je u ruke kad je već bio dječak u pubertetu:

"Sjećam se kako se stalno okretao na satu. Nije bio zločest, ali nije mogao sjediti na miru. Nogomet ga je okupirao, samo je htio neku tjelesnu aktivnost."

Ona je uživo svjedočila Modrićevim treninzima.

"Stanujem preko puta hotela Kolovare i svaki dan sam ga viđala s kuhinjskog prozora kako nabija loptu na hotelskom parkiralištu cijelo poslijepodne. Pa bih mu vikala 'Luka, dosta je, idi kući pisali domaći rad!' A on bi mi pristojno odgovorio 'Evo, još samo zera'! Tada je govorio dijalektom, ali sada kad ga slušam, kao učiteljica čujem da se puno bolje služi hrvatskim, uz to što jako dobro govori engleski i španjolski."

U sjećanju su im ostali Lukini roditelji, kao brižni, kako su oboje dolazili na informacije...

"Taj rat i težak put još su ga više motivirali da ostane uporan i uspije."

albert radovnikovic

Profesor tjelesnog odgoja Albert Radovniković Modrića je upoznao u 4. razredu.

"Moj je prvi susret s Lukom bio fascinantan. Na igralištu iznad škole dječaci iz 4. razreda igrali su nogomet, a ja sam vidio jednoga i nisam mogao vjerovati što radi. Došao sam do njih i rekao mu da to ponovi. Izveo je neki dribling i rekao sam mu 'Mali, ja ovo nikad u životu nisam vidio! Daj opet, samo polako.' Primijetio sam njega i njegova kolege iz razreda Marka Oštrića kako sjajno funkcioniraju skupa i dogovorio sam utakmicu protiv moj9ih sedmaša. Luka je bio golman i pobijedili su sedmaše 5-1, a Luka je zabio četiri gola! Uzeo je loptu, prošao sve i zabio. Stariji su dječaci poludjeli. Bio je malen, nije djelovao moćno, ali osjećaš njegovu moć kad je s loptom. Ne možeš ga izgurati, faulirati, samo bi te preskočio i prošao. Čak je radio i klizeće startove na betonu, a nikad nisam vidio da je imao ogrebotinu ili da se ozlijedio. Bio je gumiran. Svima sam, čak i njegovim trenerima koji su sumnjali zbog njegove sitne građe, govorio da će taj momak igrati u najvećim svjetskim klubovima."

I nije Luka igrao samo nogomet u školi.

"Bio je i rukometni golman. Tako je moćan da je bio uspješan i u sportovima o kojima nije znao ništa. I savršen je golman jer je fleksibilan pa mu je jako teško zabiti gol. A jednom sam dogovorio košarkaški dvoboj između Luke i jednog momka koji je trenirao košarku, a ja sam mu govorio da je idealan za atletiku. Nije me poslušao, a Luka ga je pobijedio 22-20! Modrić je bio vrlo snalažljiv, vidi sve, kao da ima oči oko glave. A u nogometu... da i ne spominjem kako je nogom skinuo suparniku loptu s glave, nevjerojatno, kao Bruce Lee! Tako sitan, a tako moćan. Jednom mi je došao krvav s prethodne utakmice, pitao sam ga može li igrati još jednu, on je samo odmahnuo rukom, promijenio tenisice i ušao na teren. Reako sam mu 'Igraš zadnjega, znaš što trebaš raditi'. Naravno, uzeti loptu, proći sve i zabiti gol golmanu kroz noge. Ma znao je pogoditi pod gredu iz slobodnog udarca s centra, na ove male, rukometne golove."

Nizak rast nije mu, smatra Radovniković, uopće predstavljao problem.

"To je njegova prednost, ima nisko težište, poput mnogih veznih igrača, pa su okretniji, brži."

A postavio je njegov bivši učitelj i izazov pred Luku:

"Čekam ga i priznat ću mu Zlatnu loptu jedino ako me pobijedi u tenisu. Čuo sam da igra, ali ne vjerujem da je toliko dobar..."

U 7. i 8. razredu obitelj Modrić preselila se u hotel Iž, pa je i Luka promijenio školu te krenuo u OŠ Šime Budinića.

anita mustac

"Bio je drag, skroman dječak, uvijek tjelesno aktivan. Najdraži predmet? Naravno tjelesni!", rekla je Lukina razrednica u 7. i 8. razredu OŠ Šime Budinića Anita Mustač, inače profesorica biologije.

"U čemu je još bio dobar? Svemu što je uključivalo neku tjelesnu aktivnost. Cijela je škola tada već znala da igra nogomet, da su ga stručnjaci prepoznali kao vrhunski talent i da će nakon završetka osnovne škole otići u Zagreb."

U tim izvanrednim okolnostima teško je bilo profesorima raditi s djecom izbjeglicama, a još više toj djeci poput Luke koji su učili i pisali zadaću u hotelskoj sobi. Na onom jednom stolu.

"Činjenica da nije imao dom i da je živio u hotelskoj sobi s dvije sestre jako je utjecala na njega i otežala mu djetinjstvo i obrazovanje. Sva su ta djeca morala napustiti svoje domove i nisu se trebali prilagoditi samo na nove gradove nego i činjenicu da su morali ostaviti sve svoje."

"Luka je uvijek bio skroman, samozatajan, nigdje se nije isticao, nije bio nestašan kao neka druga djeca. Rat je sigurno ostavio posljedice na njega. Sigurno mu je bilo teško promijeniti školu i prijatelje u toj dobi, ali to se nije vidjelo, on je to držao u sebi i vjerojatno svoja lošija raspoloženja kanalizirao kroz sport."

Što bi bilo s Lukom da nije bilo rata, da je ostao u Modrićima?

"Bio je jako spretan i svakako bi radio nešto povezano sa sportom. Skromnost i upornost doveli su ga gdje je danas, ali ne znam bi li uspio da je ostao u Modrićima, ipak mu je dolazak u Zadar otvorio mogućnosti da ga prepoznaju, da ga treneri vide... A bila bi velika šteta da je takav talent prošao nezapažen..."

"Izlasci? Ne, tada nije naginjao takvoj vrsti zabave, a i bila su poslijeratna vremena pa i nije bilo mjesta na kojima bi se okupljali dječaci te dobi."

Idući tekst:
Sevilla darovala Barcu, nastavljen nevjerojatan Hoffenheimov niz
Idući tekst:
Napokon: VAR stiže u HNL, plaća Fifa, klubovi bez troška
Idući tekst:
Pjaca u Dinamo? Zašto ne, tu bi opet eksplodirao kao nekada
Idući tekst:
Rooney otvorio dušu: Pa Mourinhov odlazak htjele su i kuharice!
Idući tekst:
Od Kalinićevog transfera zaradio i Hajduk, ali i Novalja, Junak i Karlovac!
Zatvori