Tajna uspjeha: kako mala Hrvatska može biti takva sila?!

Cijeli se svijet s pravom pita pa kako vi sa svega četiri milijuna ljudi imate toliko uspješnih sportaša?! Malo nas je, ali vraški smo ponosni i volimo domovinu!

Grbavi teren, prašnjav, s jedva nešto trave, stara lopta pred raspadom od silnih udaraca u zid. I maleni plavokosi dječak puca i puca i trči po loptu. Bez reflektora, bez dostojne svlačionice. U kockastom dresu, 'Šuker' na leđima. I san.

Možda da je bio u akademiji nekog velikoga kluba, s trojicom trenera koji trče oko njega, prikladnim kopačkama, terenom s umjetnom travom, svlačionicom od pet zvjezdica, Luki Modriću nešto bi nedostajalo. Ključni sastojak: glad.

Nakon što je Hrvatska ušla u finale Svjetskog nogometnog prvenstva - što je bio i veći šok u domovini nego u svijetu - iz cijeloga svijeta stiže jedno pitanje: "Kako?" Kako je dovraga moguće da država s jedva četiri milijuna stanovnika ima tako sjajne sportaše?!

Jedan je razlog genetika. Ili kako se našalio Dejan Lovren:

Mora da su naši roditelji odlično vodili ljubav!

Nije rijetkost vidjeti vrhunskog sportaša kako bi bio možda i jednako dobar i u nekom drugom sportu. Pogledajte samo Ivana Perišića s košarkaškom i odbojkaškom loptom. Ili Ivana Balića kako igra košarku, a bio je najbolji svjetski rukometaš. Čisti talent!

No, talent imaju i drugi, to ne može biti glavni razlog. Sigurno nisu ni treneri, a još su manje uvjeti. Ili ipak jesu?

Taj plavokosi talent velika srca i bez svlačionice u kojoj bi se otuširao možda je imao Šukerov dres i Bobanov poster u sobi, ali imao je i druge uzore. Možda Waynea Rooneya, možda Laurenta Koscielnog, možda i Cristiana Ronalda. Ne, naravno da ih Luka tada nije poznavao niti je čuo za njih, ali dobro je znao kakav njegovi talentirani vršnjaci imaju tretman u razvijenim zemljama poput Engleske, Francuske, Španjolske, Portugala... A on je želio dokazati da je bolji od njih! Na svakom treningu, svakom turniru, bio je gladan da pokaže kako nije ništa lošiji od dječaka koji karijeru razvijaju u uvjetima o kakvima on može samo maštati.

Pa hrvatske se mlade reprezentacije nekad uoči odlaska na neke kvalifikacije okupljaju na Glavnom kolodvoru!? Ne u kampu (ni nemamo ga), ne u hotelu, nego na željezničkoj stanici! Dok je, recimo, francuska U17 reprezentacija na Euro u Hrvatsku dovela i školskog učitelja. Da djeca ne zaostanu s gradivom.

"Sport nam je u krvi, Hrvati se vole natjecati, uspoređivati, biti bolji od drugih. I kako nemamo snažnu ekonomiju, sport je i način za doći do zarade, čak i put za pronaći sreću u inozemstvu. To daje unutarnju snagu mladim sportašima, koji također vrlo lako mogu među zemljacima pronaći uzore", pokušao je Nijemcima odgovoriti koja je tajna uspjeha Niko Kovač u kolumni za FAZ.

Dakako da se Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Filip Ude, Ana Đerek, braća Sinković... nisu počeli baviti svojim sportovima zbog zarade. Ali svima im je zajedničko da su iz dvorana s rupama na krovu i u podu, posuđivanom opremom i još raznim improvizacijama stigli do vrha svijeta. Bili su 'gladniji' od konkurenata.

"Infrastruktura je neusporediva s onom u Njemačkoj, ali sport je u školi u Hrvatskoj jako važan, svako školsko igralište ima koševe, rukometne golove...", dodao je Kovač.

Da, sport je vrlo snažan dio hrvatskog identiteta. Pa mi bismo valjda bili ponosniji na vaterpolsko zlato nego na dobitnika Nobelove nagrade za fiziku! Volimo da nas se hvali, slavi i prepoznaje. A Hrvatska je ipak u svijetu najpoznatija po prirodnim ljepotama i sportu, najviše nogometu.

Vrlo smo strastveni, emotivni, s vrlo snažnim domoljubnim nabojem. Kad odjeneš hrvatski dres, kao da te netko uključio, daješ i više nego što možeš
Niko Kovač

I Ivana Rakitića strani su novinari uoči finala pitali isto: Koja je tajna?

"Nije da mi želimo pobjedu više nego ostali, ali nositi hrvatski dres toliko je drugačiji osjećaj. A vidjeti kako su ljudi u domovini sretni, jedinstveni i ponosni daje nam nevjerojatnu snagu i motiv."

Da, uza sav silni talent, Hrvatska ima tu nevjerojatnu strast i domoljubni zanos. Koji je više od 20 godina nakon rata možda tek malo splasnuo... dok ga nešto ne razbukta. Kao uspjesi sportaša, kao nezaboravno rusko ljeto nogometaša.

"Sjećam se jednog istraživanja 1998. kako je prije SP-a u Francuskoj samo pet posto svjetske populacije znalo za Hrvatsku, a nakon SP-a više od 55 posto!", rekao je Igor Štimac.

Kroz godine, nogomet je patio, stanje nije bajno - kao što nikad nije ni bilo - čak i u ovakvim danima sreće dio samozvanih boraca za pravdu odbija se radovati, uskraćuju si, jadni, osjećaj sreće. Koja će se teško ponoviti.

Put do ruske slave krenuo je iz grozne atmosfere mržnje i straha, prekida utakmica, fizičkih napada, brutalnih premlaćivanja, igranja bez publike zbog huligana koji nemaju veze s nogometnim navijačima.

Dovraga, pa čak će i prva utakmica nakon bajkovitog SP-a biti pred praznim tribinama, spektakl Hrvatska - Engleska igrat će se na Rujevici bez publike. Možda svjetske prvake u prvoj domaćoj utakmici nakon najveće slave umjesto spektakla dočekat će prazne sjedalice. Ne ponovilo se...

"Miješaju se emocije, teško si je predočiti kompletnu dimenziju ovog rezultata. Kad se sjetim svega, u jednom trenutku smo bili u neku ruku sami. Igrali pred praznim tribinama, borili se, mučili, no nismo odustali i vratili smo sve oko nas. Sad smo opet svi zajedno, stvarno je lijepo. Sjetim se takvih trenutaka, zato je divan osjećaj što smo kao jedno, i zbog toga smo toliko uspješni", rekao je nepoderivi ratnik Mario Mandžukić.

Unatoč svemu tome, vatreni su uspjeli. Hranjeni strašću i ljubavlju prema domovini i rastućom podrškom i ljubavlju velike većine Hrvata iz domovine i inozemstva. I onih tisuća koji su potegnuli u Kalinjingrad, Nižnji Novgorod, Soči, Moskvu... Pravih navijača.

Hrvatski su nogometaši zadivili svijet i igrom. Koliko smo samo puta čuli "eh, da je nama Modrića i Rakitića..." i od Argentinaca, Engleza, Nijemaca...

"U Hrvatskoj, kao i Južnoj Americi, i dalje možete vidjeti dječake koji igraju na ulici, a ondje je najvažnije nadmudriti suparnika, prodati mu dobar dribling, potez... U Njemačkoj toga nema", tvrdi Kovač.

Da, stadioni su i dalje ružni, klubovi su i dalje siromašni, ljudima standard života nije porastao, i dalje će mnogi krpati kraj s krajem..., ali ljudi su napokon sretni. Zbog nogometa. Jer su Hrvati pokazali svijetu da su najbolji!

Uspjeh vatrenih neće riješiti probleme u državi, pa ni nogometu. Kao što ni bilo koji drugi događaj kojem se radujemo i slavimo ga (rođendan, godišnjice, Nova godina, Božić...) ne rješava probleme. Ali ljude čini sretnima. Ako to sami žele.

Uspjeh vatrenih može, mora pomoći. Ako ništa drugo - ljudi su sretni. I takvi, lakše će pronaći dijalog, rješenje za bilo kakav problem. Eto, i to je početak...

Svi igrači koji su osvajali velike trofeje s klubovima (Modrić, Mandžukić, Rakitić, Vrsaljko...) složili su se da je neusporedivo pobijediti, ma čak i igrati veliku utakmicu za klub i za reprezentaciju. Dok se Slaven Bilić sjetio popularne majice iz 1998. "Proud to be Croat".

"Da je imam, sad bih je nosio!"

Možda ne možemo biti ponosni na političare, kad vidimo koliko mladih obrazovanih ljudi odlazi iz države u potrazi za poslom, boljim životom, veselimo se uspješnim umjetnicima, pjevačima, glumcima koji su stekli svjetsku slavu, radujemo se liječnicima i znanstvenicima svjetskoga ugleda, ali najviše nas ponosnima čine sportaši. Nogometaši.

Ni jedan se uspjeh ne može mjeriti s finalom svjetskog nogometnog prvenstva. Do kojeg je Hrvatsku vukao talent i glad tih dječaka s prašnjavih livada, bez kopački, bez reflektora...