Mandžukić - ratnik velika srca, koji uopće
nije htio biti napadač

Sve je najveće pobjede slavio ogrnut hrvatskom zastavom. Zastava će i u nedjelju biti u Moskvi...

Inati se, Hrvatska! Tim je riječima Mario Mandžukić najavio polufinale Svjetskog prvenstva i utakmicu s Engleskom.

I inatila se. Pokazala je bahatim Englezima da je bolje biti ponizan i skroman, spustiti glavu i naporno raditi, krvlju i znojem doći do rezultata. A ne podcjenjivati protivnika...

A čovjek koji iz godine u godinu pokazuje ponajveći inat u reprezentaciji je Mario Mandžukić. Čovjek koji je golom u 109. minuti produžetka u Moskvi ispisao povijest, odveo Hrvatsku u finale.

Igrao se treći produžetak u tri zadnje utakmice u Rusiji. U samo deset dana tri utakmice po 120 minuta. Hej, po 120 minuta, a da ne brojimo i jedanaesterce protiv Danske i Rusije... , a Mandžo trči, pritišće, napada kao da se igra 30. minuta!

Ponovno je to bila klasična 'mandžukovska' utakmica, kopao je i orao po cijelom terenu, nije se stavio u prvi plan, radio je za momčad, vraćao se u obranu, ubacivao s bokova. Pokušavao nekoliko puta zaprijetiti, ali nije išlo. Pucao dva puta točno u Pickforda, jednom se skoro i ozlijedio, a umjesto da provjeri je li dobro, mladi engleski golman se i zaderao na Mandžukića, opsovao ga i tražio da se digne s terena. E, pa majstore, to se ne radi! Ne Mandžukiću... Jer time si još samo više probudio onaj njegov slavonski inat.

Mandžo je nakon toga još upornije vrebao, čekao i dočekao! Za neviđeno slavlje, euforiju, ponos, suze, osjećaje koje ćemo pamtiti čitav život. Mandžo nas je odveo u finale!

"Nismo ni svjesni što smo napravili. Ovo je čudo. Ne zato što mi nemamo momčad za to nego ovo mogu samo velike momčadi, biti ovako hrabre. Mi gubimo od Engleza, ali vraćamo se i pobjeđujemo. Igramo ovakav turnir jer igramo sa srcem za našu Hrvatsku. Mislim da je sad fešta svugdje. I treba biti. Zaslužili smo! Ja sam zadovoljan sa svojim igrama, ja sam uvijek tu za momčad. Volim ovakve utakmice i možda malo više iskočim u takvim situacijama. Uživamo na terenu, igramo kao lavovi, tako će biti i u finalu, vidjet ćete", poručio je Mandžukić nakon pobjede nad Engleskom. Naš najveći lav među lavovima.

Ponosan, prgav i požrtvovan - riječi su koje najbolje opisuju Marija Mandžukića na terenu. Možda vam se ne sviđa njegov stil igre, možda vam njegova statistika nije dovoljno zadivljujuća, ma i taj konstantni razgovor sa sucima dio je njegova karaktera. Ali ono što Mandžo radi na terenu za momčad cijeni apsolutno svaki nogometni navijač.

Najveći nogometni ratnik kojeg je Hrvatska vjerojatno imala rođen je u Slavonskom Brodu 1986. godine, ali je prve nogometne korake napravio u Njemačkoj gdje se njegova obitelj odselila 1992. godine. Mandžukićev otac je iz Pruda, malog mjesta kod Odžaka u Bosanskoj Posavini koje se nalazi na ušću rijeke Bosne u Savu. Mato Mandžukić je zbog nogometa otišao u Slavonski Brod gdje je dobio posao u Đuri Đakoviću i gdje mu se rodio sin Mario, ali je zbog rata spremio obitelj i krenuo još jednom na put, ovoga puta u Njemačku.

U TSF Ditzingenu, klubu koji se nalazi u istoimenom mjestu nedaleko od Stuttgarta, tada šestogodišnji Mario je počeo trenirati nogomet. Obitelj se iz Njemačke nakon četiri godine vratila u Slavonski Brod, a Mandžukić je krenuo trenirati u Marsoniji. Iako je bio sitniji i mršaviji od ostalih dječaka, njegova nevjerojatna snaga i izdržljivost su već tada došli do izražaja. 

Prvi trener u Marsoniji mu je bio Damir Ruhek i on već godinama prepričava kako je Mario tada ostvarivao nevjerojatne rezultate na testiranjima.

"Na Cooperovu testu Mandžukić je za 12 minuta pretrčao 3350 metara, jurio je od jedne do druge korner zastavice bez problema. A bio je mlađi pionir... Imali smo tada loše igralište pa sam znao igrače poslati od stadiona BSK do rekreacijskog stadiona, udaljenog 2,5 km, da trče ako žele, a ja bih automobilom povezao čunjeve i lopte. Mario je, bez obzira na to što je bio sa starijim godištem, uvijek bio među prvom trojicom koji bi stigli do terena na kojem smo trenirali."

Mandžo je u toj dobi stekao temelje za igru koja će godinama kasnije obilježiti njegovu karijeru. Već tada je igrao na nekoliko pozicija. Od libera, preko desnog veznjaka pa do napadača!

"Mandžo nikad ne bi bio ovo što jest da je školovan za špicu. Tad bi imao radijus kretanja od centra do penala, a nema killer instinkt kao Lewandowski ili Higuain. U Požegi sam ga jednom stavio u napad, a on je cijelo vrijeme bio u zaleđu. Nakon utakmice mi je prišao i rekao: 'Treneru, nisam vam ja za napadača'. Ne biste vjerovali, ali ja sam ga koristio i kao zadnjeg igrača obrane. Libero se razbolio i nije imao tko igrati. Pitao sam u autobusu tko će na libera. Svi su šutjeli, a Mandžo je podigao ruku i rekao: 'Ja ću'. U pet minuta sam mu objasnio što mu je raditi, a on je tu utakmicu odigrao kao Velimir Zajec u najboljim danima," ispričao je Ruhek za 24sata.

Text over media

Mandžukić je i osvajanje Lige prvaka s Bayernom, kao i sve druge trofeje, slavio ogrnut hrvatskom zastavom. Nek' svijet vidi!

Mandžo je i osvajanje LP s Bayernom slavio s hrvatskom zastavom

Međutim, Mandžo je nekoliko godina kasnije, kada je vidio da njegovi suigrači nikako ne uspijevaju zabiti iako im on šalje dobre ubačaje, zatražio od trenera da ga stavi u vrh napada. Bilo je to 2003. godine kada je bio na šestomjesečnoj posudbi u brodskom niželigašu Željezničaru. Treneru je zaprijetio da neće više trenirati ako ga ne stavi na mjesto napadača i on ga je poslušao...

I tu je krenula Mandžina napadačka priča. U Marsoniju se vratio kao junior, uslijedio je brzo i poziv mlade reprezentacije, a 2006. godine je stigao transfer u Zagreb gdje ga je trenirao Ćiro Blažević. U posljednjoj sezoni u svom rodnom gradu Mandžo je zabio 17 golova pa se po dolasku u Zagreb odlučio upravo na broj 17 na dresu i tako je ostalo i do danas...

Iz Zagreba je Mandžo otišao u Dinamo, a onda ga je put ponovno nanio u Njemačku. Wolfsburg ga je kupio 2010. godine, a samo dvije sezone kasnije stigao je poziv iz najvećeg njemačkog kluba - Bayerna.

"Pitao sam Mandžukića želi li trostruki naslov s klubom ili titulu najboljeg strijelca Bundeslige. Odgovorio mi je da prihvaća svaku moju odluku i da smatra da će svaka biti ispravna. Mario je završio kao četvrti strijelac Bundeslige, ali je zato uzeo sva tri naslova u svojoj prvoj sezoni u klubu. Uzeo je sve. Samo s takvim igračima možete osvajati trofeje," rekao je jednom prilikom Kickeru Jupp Heynckes. 

I sve je bilo idealno za Mandžu u Bayernu do dolaska Pepa Guardiole. Mario se jednostavno nije uklapao u planove karizmatičnog Španjolca. Guardiola ga nije volio, a kada Pep nekoga ne voli, može biti i najbolji na svijetu, svejedno se neće naigrati. Sve je kulminiralo porazom 0:4 od Reala u Ligi prvaka kada je Pep Mandžukića ostavio na klupi, a kasnije priznao da je postavio pogrešnu taktiku. Mandžukić se tada samo podmuklo nasmijao i 2014. godine sreću odlučio potražiti u madridskom Atleticu. 

Iako su ga navijači odlično prihvatili i u Španjolskoj, a Mario se svojim karakteristikama savršeno uklapao u Atleticov ratnički stil igre, u debitantskoj sezoni zabio 20 golova u 42 utakmice, ni ljubav s Atleticom nije dugo potrajala. Nikada se zapravo nije doznalo što se točno krilo iza njegove prodaje samo sezonu nakon dolaska u Madrid - je li razlog bio neslaganje sa Simeoneom, Argentinčeva želja da promijeni način igre i dovde drugačiju devetku,  Mandžino nezadovoljstvo ili možda želja da ode u veći klub... Jer želio ga je tada, a onda i doveo Juventus.

Stigao je u staru damu 2015. godine kao zamjena za Carlosa Teveza, napadača koji je zabijao golove kao na traci, sam rješavao utakmice... Mandžo je potpuno drugačiji tip napadača i mnogi su bili skeptični kada je stara dama platila 21 milijun eura za njega... Ali danas, tri sezone i sedam trofeja kasnije, Mandžukić je dosegnuo gotovo status božanstva u Torinu.

Ne, ne zabija puno, ali Juve za to ima neke druge ljude u momčadi... Mario zato na terenu uvijek ide do kraja, uvijek pruža svoj maksimum, igra pod gasom i kada se čini da više ne može, da nema snage. Vraća se u obranu, trči u napad, presijeca, blokira, igra na poziciji na kojoj je potrebno, radi točno ono što Allegri zatraži, podređuje se momčadi i to je ono što Talijani strašno cijene kod njega.

Ne, nije se tijekom karijere slagao sa svim trenerima (sukobi s Jurčićem, Ivankovićem, Magathom, Guardiolom, pa i Simeoneom), ali u kojem god klubu je bio, Manžukića su navijači obožavali. A to je ono što vrijedi najviše. Jer navijači prepoznaju prave vrijednosti.

Ali u Mandžukića se u Juventusu nisu zaljubili samo zbog njegovih igračkih kvaliteta, osvojio ih je i njegov karakter, a pravi je hit postala Juventusova viralna kampanja 'oraspoložite Mandžukića'. Sve je pokrenuo Patrice Evra koji je imitirajući suigrače rekao kako je najlakše skinuti Mandžu jer on na svako pitanje odgovara: 'Nije dobro'.

Uslijedio je poziv navijačima talijanskog velikana na društvenim mrežama da šalju fotografije i videe i tako pokušaju 'omekšati' Mandžu i izmamiti mu osmijeh na lice... Jesu li uspjeli? Pa, nekoliko smo ga puta uhvatili kako se smiješi...

Osmijeh je na njegovom licu bio u sriejdu kada je srušio Englesku i Hrvatsku odveo u prvo finale Svjetskog prvenstva. Ne, nije Mandžukić viralni zabavljač koji će objavljivati lude fotografije i videe na društvenim mrežama, on u svojim objavama najčešće poziva na borbu, na davanje posljednjeg atoma snage za momčad... i upravo je to ono što ga čini velikim.

On je ratnik koji sebe nikada ne stavlja u prvi plan, a koji uvijek ide do kraja, daje maksimum. On je čovjek iz naroda, dečko koji nije zaboravio odakle je i kroz što je sve prošao da stigne do najveće nogometne pozornice. Nebrojeno je puta pomogao svojim bivšim klubovima, donirao opremu, lopte... za vrijeme velikih poplava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 2014. godine Mandžo je sjeo u automobil i dovezao se do Gunje pa do Odžaka i gradske dvorane u kojoj je bio privremeno osiguran smještaj za sve one kojima su poplavile kuće. Bila je tamo i Mandžina baka. Iako joj unuk zarađuje milijune, nije željela napustiti svoju rodnu grudu, ostala je sa svojim sumještanima i iščekivala dan kada će se ponovno moći vratiti svojoj kući...

Mandžo je tada donirao opremu volonterima i zahvalio se svima koji su pomagali u evakuiranju ugroženih obitelji, među kojima su bili i njegovi bližnji. Nebrojeno je još puta i prije, a i nakon toga pomagao u brojnim humanitarnim akcijama, ali nikada to nije isticao, radio je to potiho, daleko od očiju javnosti. 

Svojih najbližih se sjetio i prije utakmice s Rusijom kada je Slavonskom Brodu uplatio 25 tisuća kuna i tako častio svoje sugrađane besplatnim pivom. Strani novinari su ga uoči Engleske upitali hoće li isto napraviti i ako se Hrvatska plasira u finale, a Mandžo je postiđeno izgovorio:

"To je najmanji problem..."

Slavio je u Moskvi u srijedu ogrnut hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo Slavonski Brod. I jest, najmanji mu je problem uplatiti novac, pomoći nekome tko je u potrebi, ali činjenica da u svom srcu i u svojim mislima nosi svoju rodnu sredinu je ono što Mandžu čini čovjekom, velikim čovjekom. Mogu samo zamisliti koliko je veliko bilo srce Brođana kada je njihov Mandžo zabio Englezima, a onda čitavom svijetu pokazao natpis - Slavonski Brod. Ma nikakav novac na svijetu to ne može platiti.

Ponos, emocije i iskrena sreća se ne kupuju novcem. Njih vam besplatno podare junaci, ratnici koji se do posljednjeg atoma snage bore za svoju državu, svoju domovinu. A Mandžukić je bez sumnje jedan od najvećih hrvatskih ratnika. Čovjek koji će se uvijek prvi javiti kada je teško, kada treba preuzeti odgovornost, čovjek koji će žrtvovati sebe za uspjeh kolektiva. Čovjek koji će uvijek ići do kraja. Čak i kada boli. Čak i kada snage više nema. On nikada ne odustaje. To je naš Mandžo, naš kralj lavova.