Luka Modrić: Od ratnog izbjeglištva do najboljeg na svijetu

Teren je brdovit, tvrd, obrastao u neugodnom bodljikavom raslinju. Drveća su uz put koji vodi ondje gola, pougljena nakon požara. Koji nisu tako rijetki. Ništa baš ne uspijeva u tom kraju.

Nekad je sve bilo puno stoke u tom brdovitom kraju, ali ovce i koze više nije lako održavati i živjeti od stočarstva.

Zato novorođenčadi u tim mjestima nema, jer velebitski kraj ne pruža velike prilike za dostojan život.

A ipak, ta je jednako prelijepa koliko i napuštena planina toliko posebna.

Prateći zavojitu cestu koja se penje u brdo od table koja označuje ulazak u selo Modrići, doći ćete do jedne kuće. Na osami.

Razaznaju se sobe i prostorije unutra, bunar s vodom, štala pokraj kuće i garaža. A svega desetak metara iza kuće znak „Velika opasnost od mina“.

Ta je ruševna kuća, pod krovom kojeg više nema, kao ni prozora, bila dom tri generacije. A hrvatska zastava A4 formata zataknuta u željezna vrata koja su ondje stavljena naknadno, kako se ne bi uvlačilo unutra, jedini je znak da ta napuštena razrušena kuća usred ničega ima i te kakvu važnost.

To je rodna kuća Luke Modrića. Preciznije: Luke Modrića mlađeg.
To je područje u Domovinskom ratu bilo okupirano u rujnu 1991. I otad su Modrići i Jasenice dom svega nekolicini stanovnika starije dobi.

„Ujutro 18. prosinca 1991. godine, oko 9 sati, skupina obrovačkih četnika penjala se starom cestom prema Velebitu. Dok su se vozili zavojitim makadamskim putem, pjevali su svoje primitivne pjesme pune ideoloških i nasilnih rima. Hvalili su Dražu Mihajlovića, Slobodana Miloševića i ostale tvorce velikosrpske ideje okupacije susjednih zemalja.“

„U takvom su raspoloženju četnici naišli na krdo ovaca i koza i čovjeka koji ih je vodio. Bio je to Luka Modrić iz Zatona Obrovačkog, sela pokraj Jasenica, iznad Obrovca.“

„Četnici su odmah zaustavili vozilo, istrčali van i pojurili prema nedužnom pastiru, i dalje urlajući svoje pjesme.“

„Tko si ti, što radiš ovdje? Ovo je srpska zemlja!', vikali su. Gurali su ga i vikali 'Bježi, bježi!' Prestrašeni je pastir načinio nekoliko koraka, a onda je Velebitom odjeknula grozna buka pucnjeva. Luka Modrić je pao, upucan.“

„Nakon što su ubili Luku Modrića, ubojice, četnici, krenuli su dalje prema mjestu Meke Doce nastaviti svoj krvavi pohod.“

Tako je u travnju 1995. pisao Zadarski list i novinar Ivica Marijačić. Milicija samozvane SAO Krajine ubila je još šestoricu starijih osoba toga dana. I hvalili su se time ispred svoje policijske stanice.

Međunarodni je sud kasnije ustanovio da su srpske vlasti znale za ta grozna nedjela, ali nikad ih nisu istražile.

Tko god je toga dana ubio Luku Modrića i ostale ljude, nikad nije priveden pred lice pravde.

Luka Modrić mlađi tada je imao šest godina. Život kojim je živio – miran, seoski, pomagao je voljenom djedu – bio je gotov. Postao je izbjeglica, zajedno s roditeljima i sestrom. Otišli su i nikad se nisu vratili u tu kuću okruženu minski sumnjivim područjem.

I to je jedini dom iz djetinjstva Luke Modrića. Drugi nije imao jer ostatak odrastanja proveo je u izbjeglicama napućenim hotelima u Zadru. I prvo što je učinio kad je zaradio prvi novac od nogometa bila je kupovina kuće majci i ocu. Nečega što opet mogu nazvati domom.

Da ste udarili loptu ispred te stare Modrićeve kuće, ona bi se otkotrljala nekamo dolje, daleko. I kad se zapitate gdje je jedan od najboljih nogometaša današnjice igrao nogomet kao dijete, odgovor je – nije. Nije mogao. Ne ondje.

Ali mogao je u Zadru.

Danas je hotel Kolovare lijepo zdanje sa četiri zvjezdice, s pogledom na Jadransko more. Za vrijeme Domovinskog rata bio je sklonište za izbjeglice, (pre)napućeno nesretnim obiteljima.

Modrići su u tom hotelu živjeli sedam godina i bili su među posljednjima koji su ga napustili.

A kolovare je imao lijepo ravno parkiralište. Gdje je Luka Modrić počeo tesati svoje nogometne vještine. Njegova razrednica iz osnovne škole živjela je preko puta i toliko ga je puta dozivala da ide pisati zadaću. On bi joj pristojno odgovarao „Evo još samo zero“.

Bio je pametan dječak, prilagodljiv bilo kojem sportu. Uživao je igrati košarku dva na dva s prijateljima, često protiv Danijela Subašića, a u školi je bio i rukometni golman.

No, kad ga je profesor Tjelesnog odgoja prvi put vidio s nogometnom loptom, bio je zadivljen. Dao mu je izazov: da igraju protiv starijih dječaka i stavio ga je na gol. I Modrić je svoj razred odveo do pobjede.

Učenici nisu uvijek imali školsku dvoranu na raspolaganju, nisu ni pohađali nastavu svaki dan. Zadar je bio ratna zona, bombe su redovite padale, zračne uzbune bile su svakodnevica, Luka i ostali učenici skrivali bi se pod školsku klupu ponekad tijekom bombardiranja i ostali bi dolje toliko dugo da bi im preostalo jedino – smijati se.

Isto je bilo na lokalnom igralištu: zračna bi ih uzbuna potjerala s terena u sklonište, a kad bi se oglasio prestanak opasnosti, vratili bi se na trening.

Djeca su u školi bila zaštićena od najgorega, ali sve je imalo učinka na njih. U trećem je razredu Luka, kao i ostali učenici, dobio zadatak napisati sastavak o nečemu emotivnom što je proživio. On je pisao o ubojstvu svoga djeda.

Skoro da i nema nogometaša koji kroz karijeru nije morao prelaziti neke prepreke raznih vrsta. Ali one kakve su stajale pred Lukom Modrićem bile su jedinstvene.

Odrastao je u kući gdje se nije mogao igrati nogomet. U vrijeme kada je sport i hobije zamijenila borba za preživljavanje.

A onda je došao problem njegova rasta. Uvijek je bio među najnižima i najmršavijima u momčadi. Dres prikladan za njegovu dob na njemu je izgledao kao XXL. Hajduk ga je odbio zbog toga jer je bio presitan kad mu je došao iz Zadra na probu.

Ali Luka i njegovi treneri to su iskoristili kao prednost. Kad bi igrali protiv većih, snažnijih momčadi, Luka bi igrao libera, kako bi njegova momčad uspjela doći do lopte.

Bio je brz na terenu i dorastao bilo kojem izazovu. Njegov profesor Tjelesnog kaže da je radio klizeće startove i na betonskom igralištu, bez da je ikad zaradio ozljedu ili veću ogrebotinu.

Nisko težište značilo je da se može brže okrenuti nego viši igrači. Igrao je slično kao danas, a još su neke navike ostale...

Kad je igrao u Dinamu, ponekad bi se s utakmice vratili u 3 sata u noći, a čekao bi ga odrezak koji mu je spremila djevojka, te snimka utakmice koju je upravo odigrao. Prijatelji kažu da isto to radi i danas u Realu.

Nadalje, svi znamo da su vatreni na svom nezaboravnom putu do svjetskog srebra u Rusiji slavili uz pjesmu „Nije u šoldima sve“, ali puno je manje poznato da je isti hit omiljenog mu Mladena Grdovića Luka Modrić poveo i vraćajući se autobusom s jednog turnira još dok je igrao za Zadar, prije 20-ak godina!

U Zadru je ostalo malo tragova Modrićeve muke. Ispred hotela Iž, kamo se preselio posljednjih godina izbjegličkog života, grafiti podsjećaju na teške dane prije Svjetskog prvenstva u Rusiji. Modrićeva uloga u suđenju Zdravku Mamiću podijelila je zemlju.

Taj je hotel, baš kao i Modrićeva rodna kuća, napušten i trošan. Nije mjesto koje ćete naći u turističkim brošurama Zadra.

'MODRIĆ – MAMIĆEVA KUJA. SJEĆAT ĆEŠ SE OVOGA DANA'

Nejasno je, dijelom prebrisano, mutno, baš kao kompleksan odnos između Hrvata i njihova najpoznatijeg nogometaša.

Oni koji poznaju Modrića u Zadru kažu da je na Svjetskom prvenstvu tako igrao iz inata, da je to bio njegov odgovor na kritike i prozivanja. To što je vodio svoju reprezentaciju do finala možda ga nije spasilo suda zbog sumnje u lažno svjedočenje (optužnica je odbačena dok proces protiv Mamića ne postane pravomoćan), ali pomogla je da vrati pozitivan imidž u očima sunarodnjaka.

Modrićeva je priča poznatija otkako je došao u Dinamo. Karijera je išla samo uzlazno. Veliki transferi i gomila trofeja. I ovo što mu se događa danas logična je kulminacija godina rada i odricanja, eliminiranja svake prepreke koja mu se našla na putu.

Najteži je dio bio prije dolaska u Zagreb. Najteže je bilo tijekom rata, pa su došle odbijenice, pa posudbe. U bh. Premijer ligi, tada jednoj od najgrubljih u Europi, izlazio je iz igre zbog grčeva igrajući za Zrinjski, ali svaki put bi ustao i igrao opet. Te je nagrađen kao najbolji igrač lige.

Kad je došao u Zagreb, bio je na pravom putu ostvarenja sna. Živio je u sobici na stadionu u Maksimiru, odbijao pozive suigrača da odu na piće, u život. Nije zbog toga došao u glavni grad, nego da uči, pobjeđuje, napreduje.

Nije imao velik izbor i utjecaj na ono što mu se događalo u djetinjstvu. Roditelji su ga odgajali najbolje što su mogli. Mogao je utjecati samo na svoju nogometnu karijeru. I kad je njegov plan zaživio, nije ga se moglo zaustaviti. Uspio je.

Na onim brdima gdje mu je rodna kuća, ulazna vrata krasi zastavica. I našarane poruke. „Živio, Luka“, „Živio, kapetane naš“ „Hvala, kapetane“.

I kao da se osjeća neka svetost na tome mjestu. Kao da poziva da sklopite ruke i uklopite se u tišinu i čist zrak ispod plavog neba.

Nije kip ni statua, ali je spomenik. Na mnogo načina više nego samo još jedna razrušena stara kuća. U isto vrijeme podsjetnik na sreću i živost, razigranost koja je nekad stanovala ondje i na razorni rat koji je uslijedio.

Tko zna što bi Luka Modrić bio da nije bilo rata. Bi li napustio Modriće zbog bilo čega drugoga osim škole? Bi li slijedio očeve stope i zaposlio se u tvornici u Obrovcu? Bi li se zaljubio u taj predmet koji mu tako leži pod nogama?

Kuća je ilustracija tragedije, ali i da je sve moguće. Da je u tom kraju, u koji vas nema što privući, u vrlo teškim vremenima maleni plavokosi dječak započeo svoj put do vrha svijeta.