Stvaranje nogometnog Supermana

Od bebe čuda do suza u Italiji ’90., od pušenja džointa do spavanja u autobusu uoči debija – priča o usponu Gianluigija Buffona

Uoči svake utakmice Parme, trener Nevio Scala došao bi u sobu svakog igrača kako bi provjerio njihovo trenutno stanje uma.

Tijekom večeri kada je Parma u Serie A igrala s Milanom, 19. studenog 1995., posebno ga je zanimalo raspoloženje jednog igrača, 17-godišnjeg Gianluigija Buffona.

“Gigi nikad prije nije igrao u prvoj momčadi, a radilo se o momčadi superzvijezda za koju su igrali Roberto Baggio, George Weah, Paolo Maldini...”, pričao je Scala za Goal i nastavio:

“Pa sam ga pitao: Gigi, što ako te sutra odlučim staviti u igru? Jesi li spreman za to?”

“Pogledao me u oči i ravnodušno rekao: Mister, u čemu je točno problem?”

Čak niti u tinejdžerskoj dobi, Gigi se nije bojao izazova, a na kraju bi uvijek bilo po njegovom.

“Otkako sam bio dijete, volio sam zahtjevne zadatke”; rekla je Juventusova i talijanska ‘jedinica’ prošlog mjeseca.

“Svaki puta kada sam morao donijeti odluku, pratio sam svoju intuiciju. Tip sam osobe koji se voli suočiti s raznim izazovima, posebno onim ekstremnima. Tako da je to što sam vratar zapravo posljedica mojeg karaktera.”

Njegov karakter oblikovan je u Carrari, malo toskanskom gradiću u kojem je Maria Stella, u subotu 28. siječnja 1978., rodila dječaka.

No, Maria i njen muž Adriano Buffon nisu dobili priliku niti na trenutak primiti svoje novorođeno dijete jer je dječak hitno završio na odjelu intenzivne njege.

Prije nego što će ispričati sve o drami koju je prošla prilikom Gigijevog rođenja, Maria je duboko uzdahnula.

“Pretpostavljam da je bila riječ o sudbini. Tada nam stvarno nije bilo lako”; prisjeća se Buffonova majka:

“Činio se zdrav u trenutku rođenja, imao je četiri kile. Tako da se može reći kako je oduvijek bio poprilično krupan!"

“No, počeo se gušiti pupčanom vrpcom. Imao je cijanozu (potamnjenje dijela kože na licu zbog nedostatka kisika) i bio je u inkobatoru pet ili šest dana. Samo je ležao tamo, poput Isusa na križu.”

“Nismo znali je li došlo do trajnih oštećenja mozga. Kada su mi ga napokon dali u ruke, liječnici su mi samo rekli da je sve u Božjim rukama.”

“Ali dobri Gospodin je bio velikodušan. Bio je vrlo dobar prema nama. Gigi je počeo hodati i pričati s devet mjeseci, prije svih vršnjaka. Već tada je bio broj jedan!”

Broj jedan je i ostao do današnjeg dana. On je najskuplji vratar u povijesti. Najbolji vratar svih vremena. Ipak, karijeru je počeo kao veznjak!

“Svjesna sam da je drugima Gigi legenda”, započela je njegova sestra Guendelina u prošlogodišnjem razgovoru za Corriere della Seru:

“Ali, za mene je on još uvijek onaj dječak koji je igrao za Canaletto di La Speziju, prije nego što se premjestio između vratnica i kada je trčao terenom rumenih obraza, frizure nalik dikobrazu, pretankih nogu i s trbušćićem kojeg je imao jer je previše jeo!”

Buffonova strast za hranom započela je u Udinama. U obližnoj Pertegadi živjeli su njegov ujak Gianni, ujna Maria i baka Lina te je tamo proveo mnoga ljeta tijekom djetinjstva. Njihov stan bio je odmah iznad dućana kojeg su vodili zajedno s tetkom Aldiom, a Gigi o to mjesto u autobiografiji opisuje kao “magičan svijet”.

“Trčao sam između polica i provlačio se kroz redove ispunjenu svom mogućom hranom. Trbuh mi je uvijek bio pun. Favoriti su bili sendviči s mortadelom, njih sam jeo brže nego što bi se stigli napraviti!”

Ako je njegova prehrana odigrala ulogu u brzom rastu, geni su bili još bitniji.

“Uvijek mi se činilo da mi je sport zapisan u DNA. Moja obitelj je obitelj sportaša.”

Gigijev otac bio je bacač kugle, majka bacačica diska, a obje sestre bile su odbojkašice.

“Od nas pet, svi smo nastupali za Italiju,” s ponosom priča Maria za Goal. “Bili smo jako sretni, prava sportska obitelj. Adriano i ja smo se oduvijek bavili sportom, a zatim ga podučavali.”

Oboje su bili profesori tjelesnog, a Adriano je bio i trener prve Buffonove momčadi Canaletta di La Spezije. Iako se bavio atletikom, Adriano je bio nogometni fanatik, no u početku Gigi nije dijelio očev entuzijazam spram sporta koji će mu postati životni put.

Više ga je zanimalo igranje ping-ponga.

Na kraju su ga nogometu privukle sve pogodnosti koje taj sport donosi:

“Na početku nisam osjećao veliku strast prema momčadi i igranju nogometa, ali sviđalo mi se imati torbu, kopačke, opremu... To je na kraj presudilo!”

U opredjeljenju je pomogao i pogodak u debiju postignut iz slobodnog udarca. Zbog visine i snage, Buffon je kao dijete bio specijalist za prekide, posebno dok je igrao u Perticati, klubu iz Carrare u koji je prešao kako bi bio bliže kući.

Sa samo 11 godina, po prvi puta je zaigrao na San Siru i bio blizu pogotku kada je uzdrmao gredu. Ili tako barem tvrdi...

“Iskreno, ne sjećam se da je Gigi pogodio prečku iz slobodnog udarca. Ali, ako on tako kaže, to mora biti istina jer je uvijek bio vrlo iskren,” rekao je za Goal Cristiano Zanetti koji je s Buffonom igrao za Juventus i talijansku reprezentaciju.

Upravo su na Giuseppe Meazzi, 5. ožujka 1989., po prvi puta zaigrali zajedno u istoj momčadi.

“Jas am bio iz Masse, a Gigi iz Carrare, dva mjesta koja su jako blizu, tako da smo se jako dobro poznavali.”

“Ali, uvijek smo biti suparnici. Onda su nas pozvali u selekciju Masse i Carrare kako bi zaigrali u utakmici protiv Veneta. Ta se utakmica igrala na Giuseppe Meazzi kao uvertira susretu Serie A između Intera i Verone,” prisjeća se umirovljeni veznjak i priča o dojmovima s prve zajedničke utakmice:

“Igranje na San Siru je bilo nevjerojatno iskustvo za dvoje klinaca poput nas. Ja sam igrao na poziciji trequartiste, a Gigi je bio iza mene u veznom redu.”

“To nije bilo iznenađujuće jer je tada bio veći od svih nas na terenu. I sada je, pretpotpostavljam, iako smo mi ostali isto narasli! No, ja sam tada bio slabašan pa me Gigi znao zvati ‘Zanettino’ zbog toga.”

“Tada su se sva djeca činila mala naspram Gigija. Činjenica da je kasnije promijenio poziciju nije me nimalo iznenadila."

Nije samo Zanetti znao prepoznati Buffonove predispozicije za golmana, vidio ih je i njegov otac Adriano. On je bio sušta suprotnost onih roditelja koji bi na svakoj sinovoj utakmici glasno dobacivali vlastite opaske. Naprotiv, uglavnom bi sjedio u pozadini, skriven na završteku tribine.

Sukladno tome, nije vršio nikakav pritisak na Gigija koji je jednostavno uživao u igranju nogometa, odbojke, košarke ili tek igri skrivača s prijateljima: Marcom, Claudiom, Bucom i Marango s kojima je bio poznat pod nazivom ‘Via Cadoma Gang’, odnosno bandom iz ulice Cadome!

Ono što je bilo presudno u početnoj fazi Buffonog života bilo je Svjetsko prvenstvo 1990. igranu u Italiji. Gigi se tada naprosto zaljubio u golmansko umijeće Kamerunca Thomasa N’Kona!

Buffon ga je prvotno zamijetio tri godine ranije kada je N’Kono bio ključan u Espanyolovom izbacivanju Sacchijevog Milana iz UEFA Kupa. No, tek je 1990. Buffon sasvim ostao zadivljen N’Konovim akrobatskim izvedbama.

“Sjeo bi i gledao sve utakmice Kameruna. Prije nekoliko godina čak je otišao u Afriku kako bi odigrao jednu humanitarnu utakmicu s N’Konom,” prisjeća se majka Maria.

Čak je bilo i nekoliko suza kad je Kamerun ispao u četvrtfinalu nakon produžetaka, a do današnjeg dana Buffon osjeća ogorčenje zbog dva penala koja su ‘sretno’ dosuđena za Englesku.

I njegova zadivljenost N’Konom trajala je cijelog života što najbolje potvrđuje podatak da je prvorođenog sina nazvao Louis Thomas što je oduševilo N’Konoa koji je požurio čestita Buffonu na rođenju imenjaka.

U Kameruncu Gigiji nije pronašao samo omiljenog sportaša, već je prepoznao i vlastiti poziv. Kada je shvatio da želi biti golman, Adriano je sinu u ljeto 1990. predložio da od iduće godine pokuša zaigrati među vratnicama. Na prijedlog je dobio vrlo entuzijastičan odgovor u kojem nije bilo sumnje da je Buffon spreman krenuti putem svojeg heroja.

Problem je nastao u tome što su ga u Perticati vidjeli isključivo na poziciji veznjaka. Nisu bili jedini s takvim stavom jer i Inter, koji je već neko vrijeme skautirao Buffona, bio je odlučan u tome da bi ga doveo isključivo kao veznjaka.

Ipak, Gigi je bio odlučan u tome da želi postati vratar te je, srećom, pronašao lokalni klub Bonascolu koji ga je vidio u veznom redu.

“U Perticati, Gigi je zabijao iz vezne linije, iz kornera, ma sa svih pozicija. Imao je sjajne fizičke predispozicije i dobru tehniku, ali on je htio na gol,” rekao je njegov bivši trener Avio Menconi u razgovoru za Il Tireni pa nastavio:

“Tako da, kada su mi rekli da postoji dječak kojeg svaka momčad želi u veznog redu, a on inzistira da brani, ja sam samo rekao: Nema problema, pošaljite ga meni.”

“Morao sam ga naučiti kako da se pravilno baci na loptu i da uvijek pokuša uhvatiti loptu, Što se svega ostalog tiče, vidjelo se da je rođen da brani.”

Nije trebalo da i ostali dođu do tog zaključka. Uoči prve sezone na golu, Buffona su tražili Milan, Bologna i Parma koji su ga svi pozvali na probu.

Rossoneri su bili najuporniji, čak su i Gigijevim roditeljima poslali ugovor na potpis. No, nakon što su otputovali u Milano kako bi provjerili okruženje u kojem bi njihov sin trenirao i živio, Maria i Adriano zabrinuli se što će Gigi otići toliko daleko od kuće.

Bologna se činila kao atraktivnija opcija, a Buffon je uživao za vrijeme probe na Casteldeboleu. No, nisu svi u klubu bili uvjereni da se u njega isplati ulagati pa su odugovlačili s ponudom.

Bila je to fatalna pogreška koju su umalo počinili i u Parmi, ali tamo je Ermes Fulgoni znao procijeniti da se radi o potencijalnoj superzvijezdi.

“Čim sam vidio Gigija rekao sam da je taj klinac fenomen. Parmin sportski direktor imao je dosta sumnji glede njega jer je Gigi nije bio dovoljno pripremljen, a niti tehnika mu nije bila idealna,” rekao je Fulgoni za Goal i opisao što je presudilo u njegovom dolasku u Parmu:

“Znao sam da se može raditi na njegovim nedostacima. Zato sam rekao ljudima u Parmi da ga moraju odmah potpisati prije nego što to učini netko drugi!”

“Srećom, poslušali su me i Gigi je zaigrao za nas.”

Uistinu, Buffon je u dobi od samo 13 godina, čak i prije nego što je doživio prvi poljubac, napustio rodnu Carraru i otišao živjeti u Parmu.

Nije dugo trebalo da mu stignu brojni upiti prijatelja i bivšeg suigrača iz Bonascole koji su tražili dresove, štucne, hlačice pa čak i čarape s grbom njegove nove momčadi.

Trener Menconi nadao se da će njegov štićenik otići i dalje od Parme, odnosno da će jednog dana zaigrati za Italiju. Siguran kako će u tome uspjeti, zamolio je Buffona da mu jednog dana šalje svoj reprezentativni dres iz svakog uzrasta za koji će nastupati.

Gigi je obećao da će tako učiniti, ali i da mu se ta ideja čini apsurdnom s obzirom da je tek započeo igrati za mladu momčad Parme. Igranje za Italiju čini se vrlo dalekim iz perspektive njegovog tadašnjeg života u internetu Marije Luigije.

Riječ je o impresivnoj šarenoj vili smještenoj na maloj udaljenosti od Stadio Tardinija, ali usprkos luksuzu 13-ogodišnjem dječaku bilo je teško živjeti daleko od roditelja.

S obzirom da je bio otvoren i veseli tip osobe, Buffon se brzo sprijateljio s novim cimerima: Andreom Tagliapietrom, Steveom Ballantije i Antonijom Venturinijem. Potonji je otišao nakon samo dva mjeseca jer mu je nedostajala obitelj. Buffon je priznao kako niti on sam nije bio sretan u početku i da riječ ‘internat’ u njemu nije budila pozitivne emocije.

“No, s vremenom, uspio sam se ukalupiti i zavoliti to mjesto.”

U Mariji Luigiji bila su djeca iz cijele zemlje, iz svakakvih obitelji i s različitom socijalno-ekonomskom pozadinom. Kao i u školi, bilo je problema s nasiljem, no Gigi nije imao takvih problema:

“Ako se netko usudio jednom ući u sukob sa mnom, sigurno to nije pokušao i drugi put.”

Buffon se počeo dokazivati i na terenu, a problem je bio što se ponekad toliko trudio da je njegov rad nalikovao na pretjerano dokazivanje vlastitih mogućnosti. Stalno je imao potrebu zadiviti zbog čega je radio smiješne pogreške, a i dalje je mislio da je bio uspješan u pokušajima impresioniranja. No, njegove greške nisu prolazile nezapaženo.

Zbog jedne nesmotrene pogreške tijekom pripremne utakmice, Buffonu je prišao Fabrizio Larini, prvi čovjek Parmine omladinske škole:

“Pokušaj se promijeniti. Ako nećeš, idi kući.”

Za Buffona to je bio grom iz vedra neba. Upozorenje je imalo željeni učinak.

Prestao je s lošim pokušajima impresioniranja i usmjerio fokus na branjenje gola. Samo mjesec dana kasnije obranio je tri penala i zabio gol na turniri s četiri momčadi u Molassani koji je Parma osvojila. Bio je to veliki trenutak za Buffona – od tada su svi treneri u omladinskom pogonu vjerovali u njega.

Uskoro je stiglo i priznanje na nacionalnoj razini. Tek godinu dana poslije, u svibnju 1993., pomogao je Italija da dođe do finala U-16 Europskog prvenstva u Turskoj. Budući kralj Rome, Francesco Totti, igrao je u napadu Azzura, ali Buffon je, iako 18 mjeseci mlađi, proglašen glavnom zvijezdom momčad. Razlog je ponajviše bio u tome što je obranio dva penala u raspucavanju u četvrtfinalu protiv Španjolske te još tri u raspucavanju protiv Čehoslovačke u polufinalu.

Istoga dana 16-godišnja tenisačica Maria Francesca Bentivoglio plasirala se u četvrtfinale Italian Opena pa su novine idućeg jutra izašle s naslovnicama:

“Bentivoglio i Buffon – Italija vam aplaudira!”

Odjednom, svi su znali njegovo ime. Nakon povratka u Rim, Buffon se vlakom vraćao u Parmu s još dvojicom suigrača. Sva trojica bila su u trenirkama Italije. Obratila su im se nekolicina tinejdžera koja su komentirala:

“Čitali smo o Euru u novinama. Nahvalili su golmana. Kako mu je ono ime? Buffon, ako se ne varamo.”

“To sam ja!”, razdragano mu je odgovorio Buffon.

“Osjetio sam tada puno ponosa. Kao i osjećaj da se nešto promijenilo, da je u mojem životu nešto novo”; objasnio je kasnije.

I dalje je ostao samo Gigi i kada god je mogao putovao u rodni grad gledati svoj omiljeni klub Carrarese. U tinejdžerskoj dobi čak je samostalno putovao na gostujuće utakmice jer se nije smatrao samo navijačem, nego ultrasom – članom skupine Commando Ultra Indian Trips. Buffon je sa sboom uvijek nosio vlastiti trasnparent na kojem je pisalo ‘CUIT – Sezione Parma’, a i danas na golmanskim rukavica nosi inicijale skupine.

Sve je to bilo dijelom njegove pobunjeničke faze, kako i sam priznaje, prevladala je želja da uživa u tinejdžerskim godinama iako je morao žrtvovati puno toga kako bi postao profesionalni nogometaš.

S 14 godina počeo je pušiti cigarete. Jednom kada je bio u društvu ultrasa, povukao je i dim marihuane. Činio je gluposti, ali niti jednu nije ponovio dvaput.

Nema dvojbe kako je kao tinejdžer znao biti drzak, a njegova nezrelost isplivala je na površinu kada je pridružen Parminoj seniorskoj momčadi na turneji u Sjevernoj Americi 1995. godine.

Kada su bili u hotel s golf terenom. trener Scala upozorio je igrača da ne idu blizu autiju kojima se vozi po terenu. Gigi nije poslušao.

Kada su išli na izlet na slapove Niagare, Scala je naredio da se ne jede brza hrana. Gigi nije slušao.

“Naručio sam i sladoled veličine baklje na Kipu slobode. Činio sam upravo suprotno od onog što je Scala naredio. Ponekad se bojim da je zbog mene mogao završiti u ludnici”, prznao je Buffon.

Srećom, Scala je bio svjestan da je njegov vratar tada bio vrlo mlad i da se ponašao kao uobičajeno za svoju dob:

“Tijekom moje karijere u Covercianu, studirao sam psihologiju i naučio sve o takvim situacijama. Gigi je radio gluposti samo zato jer je još bio dijete.”

“Uostalom, to su bile trivijalnosti. Za mene, najbitnije je da je postao kvalitetna osoba koja poštuje trenere, suigrače i klub. Volim misliti da sam ga ja to naučio.”

“No, Gigi je oduvijek bio dobro dijete, bio je bistar i s puno želje za napretkom.”

Niti Fulgoni se nikada nije žalio. Zapravo, uživao je u Buffonovoj osobnosti koju je vidio kao odraz opuštenog karaktera zbog kojeg se znao nositi sa svime što bi ga snašlo u utakmici.

“Dečko je bio karakter, i na terenu i van njega. Bio je ponizan, ali imao je osobnost”, okarakterizirao je Buffona Fulgoni:

“Jednog dana, kada sam trenirao vratare starije od njega nekoliko godina, naljutio sam se jer se nisu dovoljno trudili. Poludio sam na njih i rekao: Pogledajte ovog klinca – puno možete naučiti od njegovog stava. Jednog dana igrat će za Italiju! Igrat će u Serie A kada će mu biti 20!”

“Gigi se onda našalio: Ali, Mister, što bih ja trebao raditi do tada!?”

“To najbolje opisuje kakav je on bio, a takav stav ne smijete mijenjati, posebno ako je riječ o djetetu.”

Upravo zato ga je Scala želio pridružiti seniorskoj momčadi i u studenom 1995. kada se Luca Bucci ozlijedio.

“Alessandro Nista bio je rezerevni vratar i prva opcija za zamjenu Buccija protiv Milana. No, u ponedjeljak na treningu Buffon je bio senzacionalan”, ispričao je Scala:

“Tako je nastavio iz dana u dan: bio je nesavladiv, braneći udarac za udarcem. U petak sam se obratio treneru vratar Enzu Di Palmi i upitao ga vidi li isto što i ja vidim?

“Enzo je rekao: Dečko je čak i bolji nego što smo mislili. Ali, ne može mo započeti s njime na golu protiv Milana. Ako izgori na toj utakmici, možda se nikad neće vratiti.”

Buffon's family business

“Ipak, na subotnjem treningu bio nevjerojatan i zato sam odlučio razgovarati s njime odmah iste večeri.”

“Kada sam vidio u kakvom je stanju, koliko je smiren i na zemlji, odlučio sam ga staviti na gol od prve minute. Nisam više imao nikakvih sumnji u njega.”

“Neki od njegovih suigrača su, pak, bili zabrinuti kada su postali svjesni da vratar koji je trebao braniti protiv Baggija i Weaha na putu u busu za Tardini, svega nekoliko sati prije utakmice – zaspao!

Željeli su da bude opušten, ali ne baš toliko...

Kada su Gigijevi roditelji doputovali na stadion, nisu niti naslućivali da će njihov sin biti u početnoj momčadi.

“Nije nam ništa rekao o svom debiju, niti riječi!” rekla je Maria za Goal, još uvijek u nevjerici:

“Dan prije brat mi je rekao da se piše kako bi Gigi mogao debitirati. Nisam to mogla povjerovati, pa imao je samo 17 godina, još je bio beba. Nisam mislila da je to moguće, da bi zaigrao protiv Milana koji je u momčadi imao čudovišta poput Weaha, Maldinija, Costacurte...”

“Tako da smo na stadion došli smireni, samo kako bismo pogledali utakmicu.”

Ipak, kada su došli na stadion naletjeli su na ushićenog Fulgonija koji im je priopćio kako će njihov sin uistinu započeti na Parminom golu.

“Bili su prestrašeni! Zato sam im rekao da ne brinu jer njihov sin zna igrati i odigrat će odličnu utakmicu”, kroz smijeh se prisjetio Fulgoni.

U Parminoj svlačionici, Buffona je za to vrijeme po prvi puta u karijeri hvatala nervoza. Srećom, njegovi prijatelji Massimo Crippa i Alessandro Melli brzo su našli načina kako da ga uvjere da će sve biti dobro,

Čak su mu i igrači Milana pokušali pomoći da se riješi tolikog pritiska. Kada je Buffon ušao u tunel i stao pored Milanovog vratara Sebastiana Rossija i desngo beka Christiana Panuccija, oba su mu uputila nekoliko toplih riječi kako bi ga barem malo ohrabrili. Paolo Maldini, koji je debi upisao sa samo 16 godina, na trenutak ga je promotrio, a zatim se nasmiješio i zaželio mu sreću.

Nakon toga, Buffon nije mogao dočekati da početak utakmica – toliko je bio izvan sebe da se nije niti slikao s momčadi!

Iz tog razloga, slika momčadi Parme iz dana 19. studenog 1995., po prvi i zasad posljednji puta u povijesti nema vratara pored igrača.

Buffon jednostavno nije bio upoznat s praksom fotografiranja prije utakmica. Došao je izravno iz Primavere u kojoj nikad nisu fotografirali igrače uoči nastupa

Zato je, kada je rukovanje bilo obavljeno, a kapetani odlučili tko će igrati na kojoj strani terena, Buffon brzinski pohitao prema golu. Na staroj slici Raija 3 još se može vidjeti igrače Parme kako ga dozivaju da se dođe fotografirati, no bilo je prekasno...

Iako je načinio početničku grešku i prije nego što je utakmica počela, 17-godišnji debitant na golu Parme bio je nepogrešiv od prve do zadnje minute. Nizao je fantastične obrane kao na traci, a posebne impresivne bile su one protiv Baggia, Weaha i Zvonimira Bobana.

Scala se prisjetio za Goal:

“Gigi je istrčao i radio čuda tog dana!”

Kada je obranio jedanaesterac Ronaldu u utakmici Serie A protiv Intera 1997., zaluđeni navijači Parme počeli su ga prikazivati u majici Supermana, istoj onoj koju će nositi dvije godine kasnije prilikom proslave osvajanja Coppa Italije.

Dječak nesvakidašnjih fizičkih predispozicija postao je heroj s atletskim supermoćima.

No, kako se njegova karijera počela bližiti kraju, javljao se sve veći broj kritičara spremnih poslati ga u mirovinu. Buffon je 2016. godine zaredao s nekoliko nesmotrenih pogrešaka koje su skupo koštale i Juventus i talijansku reprezentaciju, a u znak potpore, navijači stare dame na utakmici protiv Udinesea izašli su sa slijedećom porukom:

“Čak je i Superman ponekad samo Clark Kent. Gigi, za nas uvijek superheroj.”

Buffon se, doduše, nikada nije osjećao poput superheroja. Usprkos slavi, nikada nije zaboravio odakle je došao i kako su ga roditelji odgojili.

“Sport je oduvijek bio vrlo važan u našoj obitelji, ne samo jer je dobar kao fizička aktivnost. Za nas je to bio način na koji smo učili djecu kako da surađuju s drugima, kako da gube i kako da pate. Gigi se sasvim sigurno napatio. Može biti i jako sretan, ali proživio je puno bolnih poraza i teških ozljeda.

“Tijekom Svjetskog prvenstva 2010. godine igranog u JAR-u, zvao nas je mobitelom iz bolničkog kreveta. Mogli smo pričati tek kad nas je stavio na zvučnik, toliko ga je boljelo da se nije mogao niti pomaknuti!”

“Tako da sport, kao i život, čovjeka nauči nositi se s patnjom, ali i poniznosti. Usprkos svemu, on se nikada nije promijenio.”

“Nakon što je debitirao protiv Milana, nismo stigli odmah razgovarati jer smo brzo morali krenuti autom na odbojkašku utakmicu naše Veronike. Kada smo stigli tamo, svi su nam govorili koliko nam je sin nevjerojatan i uspoređivali ga s Lavom Jašinom. Nisam ni znala tko je Jašin!

“Kada smo se vratili u Parmu kako bi poveli Gigija sa sobom, našli smo ga vrlo smirenog. Te večeri na televiziji su govorili o tom ‘klincu Buffonu’, ali za nas je on bio onaj isti Gigi kao i ranije.”

“Idućeg jutra otišli smo po novine, a kada smo se vratili kući Gigi je telefonirao i ušutkavao nas. Pitala sam ga: Zašto ne smijemo pričati? Samo je rekao: Jer sam upravo uživo na televiziji!”

“No, nikada se nije promijenio jer je imao siti karakter poput oca. Vrlo je uravnotežen i stabilan u glavi,” zaključila je njegova ponosna majka u razgovoru za Goal.

Adriano je sina dobro odgojio i uspio zadržati Supermana s obje noge na zemlji. Dok su mu svi govorili koliko je nevjerojatan vratar, Adriano bi njegove nastupe komentirao kao solidne.

Zato je Gigi bio svjestan da nije superheroj i da ne bi imao ništa da nema potporu svojih najbližih. Zbog toga je uvijek govorio koliko je na svemu zahvalan.

Iako je obitelji novčano pomagao, kada god bi stigao kući i dalje bi bio samo njihov mali Gigi.

Kada je debitirao za Italiju 1997. u ledenoj Rusiji pobrinuo se da njegov dres stigne na adresu Avija Menconija, kao što je i obećao.

Kada se vratio u Parmu prije dvije godine, u koju je stigao s Juventusom u sklopu Coppa Italije, našao se s Ermesom Fulgonijem i razgovarao s njime o prošlosti – i budućnosti.

A kada je osvojio još jednu prestižnu nagradu prošle godine, nazvao je Nevija Scalu koji je kasnije ispričao što mu je rekao Buffon:

“Ciao Mister, kako ste? Dugo je prošlo otkako smo se čuli, ali moram Vam reći koliko sam zahvalan na sve što ste učinili za mene u mojim počecima.”

“Ali, taj me poziv nije iznenadio. On je jednostavno takav – to je Gigi Buffon.”

I upravo zato je još uvijek - broj jedan.